Noć je bila naporna jer iole visoka osoba poput mene u autobusu ne može zaspati. Jednostavno je previše neudobno. Stoga sam zbog umora gotovo počeo blago halucinirati. Međutim, na trenutak sam bio siguran da haluciniram, a onda ubrzo shvatio da me umorne oči ipak ne varaju ranom zorom. Da, ti su tenkovi u nizu nažalost bili stvarni. Pomislih da sam možda ipak prespavao dio puta te da nisam primijetio da smo stigli u  neki drugi grad poput Bejruta. Ali ne, put avenijom prema autobusnom kolodvoru bio je previše poznat. Prisjetio sam se kako za 3 dana imamo praznik, proslavu. Pomislih kako je smiješno imati državni praznik kad nemaš državu. Izgubili smo je zbog rata kojim smo je trebali povratiti. Nismo imali šanse. Nitko ju nema kada sve započnu strane sile radi profita i kontrole. I zašto bi se onda danas prisjećali nekakve tobožnje pobjede? Kakva je to i nad kime pobjeda kada osim stranih banaka i korporacija nitko drugi nije pobijedio?

 

Hajdemo biti dovoljno plitkog razmišljanja pa standardno zaključiti kako smo ostvarili pobjedu nad nekakvim agresorima, iako su u tadašnjem ratu i nakon njega svi nastradali.  Narod koji slavi pobjedu nad agresorom trebao bi imati stav o tome kako mu je dosta rata jer je i taj obrambeni bio neželjen. Tko uopće želi da ga se okupira? Nitko. To bi trebalo značiti da nitko ne želi nasilje. Ipak, nakon svega, nasilje se gaji i podgrijava više od 20 godina, bez imalo naznake o prestanku. Sjeme zla i osvete mnogi hrvatski roditelji svakodnevno siju u svoju djecu i brižno tu mržnju zalijevaju, obično ne bivajući toga svjesni. Jer ako si nesvjestan samog sebe i svoje duhovne moći, onda činiš nesvjesne postupke. Djeca napadnutih, dakle djeca Hrvata i Bošnjaka, bila su zlostavljana i ubijana. Niti jedan roditelj ne bi to poželio svome djetetu. Međutim, kada je riječ o patnji tuđe djece, to je očito poželjno. Ne bi inače naša djeca s ponosom bila odgajana da mrze i traže krv svega što nije hrvatsko. Zašto onda i hrvatska krv nije na meniju? Jer ni naša država nije naša. Sami sebi smo stranci, u određenom smislu.

 

Pošto u ratu, osim visokorangiranih političara i profitera, nema pobjednika, što se onda slavi? Tko i zašto organizira proslave kojima se također igra emocijama nesvjesne mase? Ovakve proslave nisu proslave pobjede. One su samo parada potencijalno agresivnih i nesvjesnih ljudi pod paskom vrlo svjesnih i proračunatih političara, poltrona vanjskih sila koje upravljaju svjetskim događanjima. Ako nema Srba na repertoaru da ih se omalovažava, onda se omalovažavaju vlastite supruge, žene općenito, susjedi, ljudi koji imaju stavove kontra religije koja ovdje prevladava, općenito oni koji imalo izlaze iz kalupa iz kojih se odlijevaju Hrvati. Jadan i bespomoćan Hrvat koji si preko mjere pripisuje ulogu žrtve, nije ništa drukčiji od profila čovjeka kojeg on sam mrzi. Nitko mi ne može garantirati da Hrvat ne bi tada bio nahuškan na bilo koga, samo da se predstava odigrala na obratan način. 

 

Kada me netko zbog mojih stavova priupita „gdje sam to bio '91. kad ovako zborim?“, volim mu reći jednu i jedinu istinu koja je za prosječno glupog čovjeka koji takvo pitanje postavi - šokantna. Da, živio sam na prvoj crti u srušenom i ranjenom gradu i unatoč „pobjedi“ hrvatskog naroda, više mi ne pada na pamet gledati tenkove na ulicama i avione nad njima. Zvuk aviona nad Zagrebom me traumatizira jer sam iz istih više puta bio napadnut. Taj zvuk ne čini me sretnim i ne budi u meni pozitivno uzbuđenje. Svaki zvuk mlažnjaka s Plesa koji odlazi prema nekom od gradova Europe mi još uvijek uzrokuje neugodne trnce. Svaki pogled na vojno vozilo uzrokuje u meni gađenje prema činjenici da se danas u svijetu još uvijek ratuje. Nije me više briga čije je to vojske vozilo, kada vidim tu formu i boju, dođe mi zlo jer mi je dosta zla koje se već predugo na našim i ostalim svjetskim prostorima gaji.

 

U nevjerici, iako svega svjestan, gledam te mladiće u mimohodu kako ponosno stupaju. Tko im je programirao taj ponos i na što su oni ponosni? Kome služe i da li su toga svjesni? Zasigurno nisu, a ako neki od njih jest svjestan, onda je proračunat i zao. Pogled na modernog hrvatskog vojnika ne tjera mi suze radosnice i ne budi u meni nikakav ponos. Vidim samo (ne)svjesnog čovjeka koji radi za nasljednike fašista i nacista u firmi koja nosi ime „NATO“. Ne smije se zarađivati za kruh svojoj djeci na način da se prijavljuje u profesionalne plaćeničke odrede koji uništavaju živote djece u Afganistanu, Iraku, koji su sijali radioaktivni osiromašeni uran tijekom bombardiranja Srbije itd. I ne može se pravdati izlikama kako je netko negdje samo stacioniran i ne vidi ratište, već samo radi nekakav posao logističke, kuharske ili administratorske prirode. Stari moj, otišao si raditi za NATO u Afganistan ili gdje već, a ta odora koju nosiš nije odora vojske tvoje zemlje, već je odora nasljednika svjetskih agresora iz 2. svj. rata. A i tada su naciste na noge digle engleske/američke banke i korporacije. Nije osvajanje svijeta bila Hitlerova ideja. I njega su „progurali“ na svjetsku scenu. Tako se vode ratovi, mjereno već u stoljećima.

 

Od 90-tih, sve pobjede i ispunjene planove na Balkanu ostvarili su Amerikanci, Englezi, Nijemci i ini kontrolori ljudske stvarnosti koji prema jednakim principima djeluju po svijetu i danas. Kada se samo sjetim kako se klicalo Hansu Dietrichu Genscheru kao jednom od spasitelja hrvatskog naroda, kako se klicalo Njemačkoj koja i danas igra igru pljačkajući našu nepostojeću državu kroz politiku Angele Merkel i EU općenito. Želudac mi se okreće kada čujem blejanje ovaca. Ovce su jer trebaju pastira, a pastiri se uvijek sami nametnu ili ih nametnu njihovi vrhovni gospodari iz mračnih ureda velikih korporacija i političkih organizacija koje danas doživljavaju pomno planiranu fuziju. Korporacije danas postaju važnije od država i dobivaju veće pogodnosti i ovlasti, a kada netko hoće profitirati na tuđim resursima, uopće nije problem da se na tajnim sastancima svjetskih moćnika napravi umjetni problem koji će se prodati nekoj naivnoj naciji. Potom se čeka reakcija obmanute mase na nekom području, a zatim se ti isti programeri stvarnosti ponude kao spasitelji, tj. oni koji će problem riješiti. Takvim sudionicima takvih sastanaka nije problem odlučiti o tome koliko će ljudi umrijeti, a dugoročno im odgovara što se masa ponaša tako da sama nadalje održava stanje mržnje, odgajajući svoju djecu prema svojem iskustvu, nažalost…

 

Bilo kako bilo, pripadnici prosječne mase, koliko god bili „hrabri“ i agresivni u stavovima, ipak strahuju od stradavanja vlastite kože. Nitko ne voli bol i smrt ako je riječ o njegovoj koži ili koži njegovih najbližih. Međutim, svatko od njih daleko više strahuje od preuzimanja odgovornosti za vlastito biće i postupke. Između ostalog, to im je nametnuto kroz religijski odgoj kroz koji im se stalno govori kako nisu gospodari svog duha i tijela, već da to sve pripada bogovima koji su vrhovni autoritet i upravljaju svime. Mnogi vjeruju u bogove iako ih nikada nisu vidjeli. Probajte im osporiti postojanje njihovog boga i - nastradali ste. Ne može ih se razuvjeriti. Ali ako im kažete kako omanja grupa političara i vlasnika svjetskih tvrtki i grozdova tvrtki sastanči u prostorijama gdje ih također nitko ne vidi, a za mnoga njihova imena nitko ne zna, onda će postojanje takve zavjere zanijekati s ogromnom dozom ruganja i ismijavanja takve ideje (činjenice u stvarnosti). Nazvat će vas „teoretičarem zavjere“ ne htijući si priznati kako ta ista zavjera već debelo u praksi drma našim životima. 

 

Mislite da je sve slučajno na ovom svijetu? Možda griješite. Kontrolori društva itekako postoje. U Zagrebu čak jedna moderna škola nosi ime Edwarda Bernaysa - jednog od najpoznatijih kontrolora društva čijim su se uslugama koristile mnoge moćne države svijeta i svjetske tvrtke. Probajte malo istražiti za sebe. Zašto je bina u svrhu programa mimohoda povodom obljetnice „Oluje“ bila postavljena baš kod piramide u blizini dvorane Vatroslava Lisinskog, a koju su Zagrebu „donirali“ pripadnici „Braće hrvatskog zmaja“, ogranka svjetske masonerije? Zašto su gradonačelnici našeg glavnog grada, svi važniji domaći političari, odvjetnici i vlasnici velikih tvrtki članovi tog istog ogranka, Rotary Cluba i sl.? Možda obična hrvatska raja ne zna što priča, ali definitivno sve više ljudi govori kako su svi na vlasti isti. Da, ljudi moji, izbori su farsa i predstava za masu koja im daje osjećaj da su stvari slučajne i da ona sama o nečemu odlučuje. Ljudi misle da imaju i biraju opcije, a poslije viču kako su svi isti. Dokle god si ne priznajemo programiranje vlastitog uma (znam, jako je teško na sebi postaviti takvu dijagnozu jer poanta jest u tome da se ljude programira na podsvjesnoj razini), nećemo vidjeti da smo svi obmanjeni, bili mi Hrvati, Peruanci ili Kinezi… Priznajmo si greške, priznajmo si da smo obmanjeni, ali si priznajmo i da imamo mnogo veću moć i ljubav u sebi, nego što nam određene strukture dozvoljavaju to priznati. Nećeš se rasuti u pepeo i umrijeti na mjestu, Hrvatino, ako prestaneš biti ponizan konzument televizijskog programa. Ne boli to koliko misliš da može boljeti. Govore mi ponekad kako svojim tekstovima samo iznosim problem, a nikad ne nudim rješenja. Velika je to zabluda i očekivan manjak pažnje. Jer svaki puta sugeriram kako se treba osvijestiti i preuzeti odgovornost za loše u životu na sebe. Koliko je to teško, toliko je i lako. I eto rješenja, barem za početak. Poslije se stvari same pokreću na bolje, s mnogo manje inertnosti. O da, u svakom tekstu sam nudio rješenje. To što neki za to ne žele ni čuti, to je njihov problem. Rješenja je bezbroj. Samo treba napraviti početni korak. Ako hrvatski pojedinac to ne želi, ovakvi mimohodi mržnje i smrti će se nastavljati, moja i vaša djeca neće imati dobru budućnost ako ju uopće budu imala, a tenkovi će i dalje uništavati zagrebački asfalt, što ćemo mi i dalje masno plaćati.

 

Za kraj, vezano uz jednu od aktualnih tema, nudim vam jedno od inicijalnih rješenja: govori se o mogućnosti legalnog odustajanja od RTV pretplate. Izbacite TV van, odjavite pretplatu i vjerujte mi - već za tjedan-dva ćete biti toliko rasterećeni i sretni da će vam doći da to bučno proslavite i da pri tome slavite život svjesno, a ne smrt i lažne pobjede nesvjesno, kličući u mimohodu uspavanih duša.