U posljednjih nekoliko članaka bavili smo se temama koje su danas dio svakodnevice gotovo svakog roditelja – od vremena koje djeca provode pred ekranom, preko grupnih chatova i online komunikacije, pa sve do problema poput cyberbullyinga.
Na prvi pogled, to su različite situacije. Različiti izazovi. Različiti problemi. No, ako ih pogledamo malo dublje, svi imaju jednu zajedničku stvar.
Povezani su načinom na koji je tehnologija dizajnirana i načinom na koji utječe na pažnju, ponašanje i odluke djece. I upravo tu dolazimo do jednog zanimljivog pitanja: Zašto ljudi koji stvaraju tehnologiju ograničavaju njezino korištenje svojoj djeci?
Dijete provodi sve više vremena na mobitelu ili tabletu, a svaki pokušaj ograničavanja završava raspravom. Roditelji često pomisle da je problem u disciplini ili navikama. No, što ako problem nije u djetetu? Što ako je problem u načinu na koji je tehnologija dizajnirana?
Zanimljivo je da upravo ljudi koji stoje iza tehnologije razmišljaju drugačije kada je riječ o vlastitoj djeci. Steve Jobs, jedan od najpoznatijih ljudi iz svijeta tehnologije, u intervjuu je izjavio da njegova djeca nisu koristila iPad u kući. Tehnologija je postojala – ali nije bila slobodno dostupna. Sličan pristup imao je i Bill Gates. Njegova djeca nisu imala mobitele do 14. godine, a i kasnije je korištenje bilo ograničeno.
To nije slučajnost. Tehnologija koju svakodnevno koristimo dizajnirana je tako da zadrži našu pažnju. Aplikacije, igre i društvene mreže koriste sustave nagrada, notifikacije i stalni osjećaj “još samo malo”. Svaka nova poruka, svaki “like” ili nova razina u igri daje kratki osjećaj zadovoljstva i potiče nas da ostanemo još malo. Djeca su na to posebno osjetljiva jer tek razvijaju sposobnost samokontrole.
Upravo zato roditelji iz tehnološkog svijeta ne zabranjuju tehnologiju, ali joj pristupaju s oprezom. Oni znaju da je pažnja ograničen resurs i da način na koji je dijete koristi ima dugoročne posljedice. U ranoj dobi, razvoj ne ovisi samo o informacijama koje dijete prima, nego i o iskustvima koja proživljava. Razgovor, igra, kretanje i čak dosada imaju važnu ulogu u razvoju fokusa, kreativnosti i socijalnih vještina. Kada ekran preuzme prevelik dio vremena, te se stvari postupno smanjuju.
To ne znači da trebamo potpuno izbaciti tehnologiju iz života djece. Ona je dio današnjice i može biti korisna ako se koristi na pravi način.
No, znači da trebamo biti svjesni kako funkcionira. Umjesto da se fokusiramo samo na količinu vremena, možda je važnije postaviti pitanje – kako i zašto se tehnologija koristi?
Roditelji često reagiraju zabranama ili popuštanjem. No dugoročno, nijedan od ta dva pristupa ne daje dobre rezultate. Djeci ne treba potpuna kontrola, ali ni potpuna sloboda. Treba im vodstvo. To vodstvo ne mora biti komplicirano. Jasna pravila o vremenu korištenja, razgovor o sadržaju koji konzumiraju i primjer koji roditelj daje svojim ponašanjem često su dovoljni da se postigne ravnoteža. Jer na kraju, tehnologija nije problem.
Ali način na koji ju koristimo – itekako može biti.
Zato se možda vrijedi zapitati: ako oni koji stvaraju tehnologiju postavljaju granice, zašto to ne bismo činili i mi?
