Ovaj je malo duži, zato odustanite odmah. Moje današnje škrabotine nastale su jer su bile potaknute razmišljanjima i iskustvima vezanim za korištenje interneta, konkretnije - društvenih mreža. Kao korisnik jedne od njih, čudim se sam sebi jer do sada o njima nisam pisao. Misao vodilja koja me tjera da ovo pišem jest opći stav koji kaže kako društvene mreže stvaraju otuđenost među ljudima. Danas ću vam pokazati kako se to uopće ne mora događati, ali pogledajmo prije toga tko se i na kakav način njima koristi.

Mnogo je profila ljudi u fizičkom svijetu, ali ipak ne previše pa je tako i na društvenim mrežama, s time da su se neki tek putem njih razotkrili ili možda sami sebe otkrili i profilirali se. U posljednje vrijeme zapitam se da li su te mreže uopće za ljude te da li se uopće ljudi njima koriste. Općenito internet, a posebice društvene mreže, kao da su stvorene prvenstveno za mačke! Sve je preplavljeno tim bićima sa stavom „odjeba“ i nikako da njihovi vlasnici i obožavatelji odjebu s pretjeranim dijeljenjem slika mačaka. Gotovo sa svakog profila i internetske stranice iskaču hrpe tih životinja. Pošto o toj gluposti progovaram sve češće jer je prešla svaku granicu normalnog, neki počinju misliti kako nisam normalan i da ne volim životinje, a zapravo sam isključivo željan normalne, kvalitetne i konkretne pismene komunikacije. Ipak, što mogu očekivati kada ljudi ni u fizičkom svijetu nemaju sposobnost zdravog komuniciranja? O psima nema potrebe pričati jer oni čvrsto zauzimaju drugo mjesto na skali internetskih i Facebook bolesti. Rekao sam „Facebook? Dakako da sam mislio na „Catbook“, oprostite mi!

Treće mjesto na skali punoj internetsko-ljudskog otpada svakako zauzimaju hrpe slika beba i male djece, srca i cvjetića. Teško mogu razumjeti ljudsku potrebu za prostituiranjem vlastite djece te izvještavanjem o svakom njihovom trenutku dana na početku nevinog života. Prva činjenica kaže da manje nevini pedofili time dobivaju svježi materijal za razonodu, a druga činjenica, htjeli to priznati ili ne (i to nije samo moja izmišljotina), veli da su manje-više sve bebe jednako lijepe/ružne. Nema potrebe za svaku pričati da je posebna, da na nekoga liči, da je slatka itd. Zapravo si sve prilično slične jedna drugoj i bezlične su do prije godine starosti, kada se njihova fizionomija lica polako počinje razvijati u različitijim smjerovima.

Osobno sam korisnik „Plavog registra lica“ (uskoro i DNK, haha) i osobno ga volim koristiti kao izvor vijesti, ponajviše onih alternativnih, koje su nepoželjne te čak i zabranjene u „mainstream“ medijima. Međutim, puno je onih koji baš te vijesti svako malo objavljuju, kao da takvih gluposti nema dovoljno u medijskom svijetu i kao da su nametnuti strahovi slabo dostupni. Vijesti prenesene putem korumpiranih medija ne zaslužuju visoko mjesto na društvenim mrežama, ionako je previše manipulacije nad nama svima, čemu zapravo na određeni način služe i same društvene mreže – imaju špijunsku notu i ona će biti sve glasnija kako vrijeme prolazi, a Vrli novi svijet svakome je već pokucao na vrata.

Na Balkanu je prisutna i slijedeća masovna pojava – više od svih poznatih ljudi citira se pjesnik i sveopći bog Đ. Balašević. Pitam se bi li neki znali živjeti da im nije propovijedi tog kantautora. Svaka njemu čast, ali bi ljudi trebali biti samostalniji u razmišljanjima – svatko može plasirati vlastite kvalitetne misli i vjerujem da svatko, čak i umobolni komentatori na internetskim portalima, ponekad ima što pametno za reći, pored tuđih citata ili vrijeđanja na nacionalnoj osnovi. 

Bitno je napomenuti i kada, a ne samo kako koristiti Facebook i ostale društvene mreže. Odgovorno tvrdim kako će zbog buljenja u mobilne uređaje za 10-ak godina ljudi biti trajno pogrbljeni te će imati desnu ruku trajno deformiranu, savijenu u laktu i podignutu u razini grudi. Više nije normalno ni smiješno kada se spozna koliko ih hoda ulicom s glavom uronjenom u mobitel, a tako se voze biciklima i u motornim vozilima. Više je razloga za to – ne mogu biti sami sa sobom, ne mogu mirno stajati, disati te promatrati svijet oko sebe (osim ako je riječ o procjenjivanju kako se tko obukao), traže bijeg u mobilnim uređajima, bijeg od sebe i dosade. To nije samo do krajnjih granica glupo i bolesno, već za njih i ostale oko njih opasno. Ljudi krenu negdje da se s nekim nađu, npr. na kavi, a za to vrijeme dopisuju se s tom osobom. Kada se pak s njom nađu, onda ponovo ne žive u trenutku, već u budućnosti ili od popularnih „lajkova“ - pričaju s nekim drugim. A za stolovima u kafićima i restoranima muk, svi su uneseni u mobilnu komunikaciju, ne slušaju i ne percipiraju jedni druge, mobiteli su stalno na stolovima ili u rukama, a poslije se svi kad-tad požale kako primjerice Facebook otuđuje ljude. Oh, kako bolesno… Nadalje, svi su si sami krivi, ali i drugome kome to priušte, ukoliko nekome izlete pred automobil, kamion ili bicikl. Jutrima idem biciklom na posao pa gledam bicikliste oko sebe te moram i na njih dobro paziti jer se voze ne držeći upravljač ili pak jednom rukom, prilično brzo idu i ne gledaju pred sebe jer su na Facebooku ili se dopisuju s nekim. To je krajnje glupo, neodgovorno i opasno. Nedavno sam pročitao tekst u kojemu netko veli da ćemo jednog dana svi skupa dići glavu od ekrana i primijetiti kako su nas strpali u starački dom. Bojim se da će to biti činjenično stanje.

Tobože se međusobno komunicira, a danas razina komunikacije strašno opada unatoč razvoju tehnologije. Sve se češće ispod raznih statusa, komentara i poveznica pojavljuju u najmanju ruku čudni, a ponekad i zabrinjavajući komentari – malo tko danas nešto napiše, već se mišljenje izražava sličicama u vidu srca (prednjače njuejdžeri na društvenim mrežama), sličicama animiranih pasa i mačaka, cvjetića ili pak nekih čudnih crnih plešućih čovječuljaka. To nisu nekakva posebna mišljenja, sve to skupa polagano prelazi u sprdačinu i opći idiotluk. S vremena na vrijeme zapitam se da li je gore gledati takvo što ili pak komentare ispod članaka na poznatim domaćim portalima u kojima redovito nailazimo na umotvorine ljudi koji nikada nisu odrasli i duhovno se osamostalili, koji nikada nisu završili rat u kojemu nisu niti sudjelovali. 

Spomenut ću i tipične grupe profila putem kojih uvijek možemo čuti novi loš vic ili po stoti puta stari izlizani i jednako jedva smiješan. Tu su i česti pozivači na skupljanje „lajkova“ kojima možemo spasiti nečije živote u siromašnim zemljama jer klikom miša doniramo svatko po dolar. Nadalje imamo vječito „lijeve“ ili „desne“ koji se razračunavaju s neistomišljenicima putem vlastitih statusa te uhođenja i pljuvanja na tuđim profilima. Od nekih pak saznajemo da im se uvijek neki vrag događa i da su uvijek psihički loše, s time da u statusu nikad ne otkrivaju u čemu su sada našli problem, već samo natuknu kako su loše, samo da bi ih ostali počeli ispitivati o čemu je riječ te izvlačiti nevolju i nehotice davati vlastitu energiju u znak potpore onome koji ju ne treba, realno. I ne samo da ju ne treba, već treba izbjegavati takvima davati potporu. Manje ili više - nabrojao sam glavne vrste profila ljudi koji doslovno sebi ili drugome truju on-line svakodnevicu sadržajima koji su neprikladni i suvišni na profilima.

Zaključio bih ovaj tekst konkretnije pa ću navesti vlastiti primjer i višegodišnje iskustvo korištenja društvenih mreža (već oko 7 godina). Ispočetka sam više plivao u glavnoj struji profila pa se danas lupim po glavi i sam sebi smijem kada pročitam neke od svojih starih objava, poput onih u kojima sam nekako neshvatljivo objavljivao povremene dnevne radnje. Osim što preokrenem očima na vrlo niske intelektualne razine objavljenih sadržaja, kako svojih starih, tako i tuđih općenito, danas vam nudim vlastiti primjer kao dokaz da korištenje virtualnog profila uopće ne mora ljude otuđivati od drugih ili dodatno otupljivati kao što se to čini kroz već odavno poznate vrste medija. Da ga nisam koristio, danas možda ne biste čitali ovaj tekst. Radi eksponiranja na profilu dobio sam priliku ispočetka pisati po nekim relativno poznatim „alternativnim“ portalima, da bih danas postao narodski pisac jednostavnih tekstova kojima primjerice želim ukazivati na apsolutnu neprihvatljivost općeprihvaćenih stavova o sebi i životu. Putem korištenja društvene mreže došao sam i do benda u kojemu trenutno pjevam, ali i do mnogih novih poznanstava.

Zbog svega toga krug virtualnih  “prijatelja“ i vjernih čitatelja tekstova i statusa počeo se širiti, a u prosjeku sam tek mali broj puta doživljavao neozbiljne prijetnje (čak i smrću) koje su mi neke čudne i suviše mlade kreature slali u pretinac pristigle pošte. Obično su to bila nazivanja komunistom, četnikom ili pitanja tipa „gdje sam bio '91.“ i sl. Sve to događalo se jer sam ljude smatrao jednakima i prevarenima, ratove planiranima i jer sam spominjao ljubav i njene oblike, što je monstrumima ispranih mozgova apsolutno neprihvatljivo. Vedrija strana korištenja profila kao alata za fizičko udruživanje s ljudima govori kako danas imam najmanje 20-ak ljudi s kojima mi se ugodno nalaziti i družiti, ako treba i danima, odlazim kod ljudi i oni mi dolaze na smještaj i druženje iz drugih gradova, mnogima se mogu javiti na putovanjima jer već nekoliko godina za redom putujem Hrvatskom prema i po jadranskoj obali biciklom. Od beskrajnog piskaranja i zirkanja po profilu te kukanja o tome kako društvene mreže udaljuju ljude i zatvaraju ih - lako se odmaknuti. Dovoljno je samo nekome s kime smo u kvalitetnijem kontaktu poslati poruku ili poziv i eto vas za čas skupa na pivu, roštilju, „bicikliranju“ prirodom ili na kakvoj kulturnoj manifestaciji… Ako vam se sugovornik i novi poznanik ne svidi, ne morate nastaviti fizičko upoznavanje, a sve skupa može vas ipak dovesti do divnih ljudi koje ćete „imati“ do daljnjeg, do divnih situacija i provoda, a takvim se načinom zbližavanja ljudima može itekako pomoći u određenim situacijama, u kojima sam i osobno sudjelovao. Apeli za pomoć brzo se šire društvenim mrežama i lijepo je kada se građani sami udruže putem interneta te pomognu nekome kome pomoć treba, ali ne skupljanjem „lajkova“, već vrlo konkretne pomoći.

Na kraju, što se tiče mog vraćanja na vlastite tekstove i pregledavanja komentara pod njima, to obično ne činim jer ako napišete jedan normalan tekst, obično navučete desetke, ponekad i stotine, umobolnih krvopija, ratobornih krezubaca koji stalno spominju rat, brojače vaših krvnih zrnaca i sl. Kada nešto napišem, u tom tekstu otprilike sam rekao sve što sam htio reći, a broj normalnih komentatora uvijek je premali da bih vlastitu energiju i živce trošio na sudjelovanje u beskrajnim glupim raspravama. Tako sam i danas rekao što sam htio pa vas lijepo pozdravljam uz ponovnu napomenu - iskoristite društvene mreže kako spada i ne sramotite se glupostima putem istih. Do idući puta - zdravo! (ne, ne, o ne, samo velim zdravo, bez političke primjese…to je samo dobra želja, sjećate se?)