Organizirali su oni tako i bus koji je nas novinare i naše snimatelje dočekao na kapiji. Sjeli smo unutra. Odvezao nas je koji dva kilometra u dubinu te čudne industrijske zone gdje nas je dočekao šampanjac. Šampanjac je bio znak slavlja, jer otvorena su dva nova postrojenja nakon prvotne rekuperacije Rafinerije nafte Bosanski Brod. Nije li to divno, pitali su se Rusi i taj čudni MiloRad skup s njima. Zaposlit ćemo nove ljude, ovdje u Republici Srpskoj gdje posla nema ni za živu glavu. Nije li divno što su ovi čudni Rusi upravo ovdje, od svih mogućih lokacija na svijetu, odabrali nas kako bi ulagali u našu regiju?! Hvala vam o vi ruski bogati čudaci.
Razmišljam si ja tako, dok po meni pada ona ista kisela kiša na koju su čudne hostese već oguglale, ovdje smrdi gore nego na zagrebačkom Jakuševcu (nema na čemu Milane). Pogledam u MiloRada, a on se i dalje smije i rukuje, rukuje i smije. Njemu ne smrdi. Blago mu se. Možda ni meni ne bi smrdilo da smrad sumpora zagušuje još veći smrad ruskog novca koji dopire iz njegovih džepova. Ljudi koji su stajali kao radnici a.k.a statisti kako bi mi, posrednici između ovih s parama i onih koje žele imati para kao oni čitajući o njima u novinama, dobili dojam kako u toj istoj rafineriji rade sretni i zadovoljni ljudi, imalu su na licu kiseliji osmjeh od one kiše koja je padala po nama. Pomislila sam, jadni ljudi, vjerojatno su potpisali ugovor na 15 godina na koliko im je procijenjena duljina trajanja života nakon što su ovdje kročili. S druge strane, ako su Rusi u dogovoru s MiloRadom dali satnicu od deset eura, dobili su vojsku poslušnika koja će radije živjeti 20 godina kraće i imati za kruh, nego živjeti taj bijedni život kakav im MiloRad nudi u Republici Srpskoj do 80.-te godine. Najednaput mi je pažnja prešla s čudnih na jadne ljude.
Vođena tom mišlju, na kraju konfrenecije za medije koja me vjerojatno koštala kao 100 popušenih kutija cigareta u jednome danu, tražila sam izjavu od dotičnog čudnog MiloRada. Kako sam ja iz hrvatskog medija, mene ne zanima pretjerano broj novozaposlenih niti koliko će otvaranje dva nova postrojenja pospješiti ekonomiju tog nesvrstanog dijela Bosne (as if ekonomija u Republici Srpskoj postoji). Mene je zanimalo kako to da se ulagalo u dva nova postrojenja, a nije u pročišćivače zraka? Kako to da se neprestano šire, a kvaliteta zraka u Slavonskom Brodu biva sve katastrofalnija? Ne lošija, katastrofalnija. Kako to da je došlo vrijeme kada novac znači više od sto tisuća ljudskih života? Kako to da se nisu napravile dostatne analize unutar poslovnog plana prije nego se išlo ulagati u renoviranje rafinerije koja trenutno proizvodi naftu najlošije kvalitete? Kome je u interesu zaraditi krvav novac? Tko će pričati s obiteljima čija se djeca tek trebaju roditi i udahnuti zrak koji košta milijune ruskih rubalja, a ne vrijedi niti pišljive lipe?
Dobila sam odgovor od čudnog predsjenika: „Kada vi sredite svoj Sisak i Kutinu, obrati mi se!“
Ok, čudni predsjedniče, budem. Ne kažem ja da mi nemamo svojih čudnih predsjednika s džepovima punim krvavog novca, ali nemojte se povoditi za njima čudni predsjedniče, nemojte molim vas.
Nedavno sam saznala kako krevetiće u Klaićevoj sve više zauzimaju djeca rođena u Slavonskom Brodu. Nedavno sam saznala kako je povećana pojava karcinoma u Slavonskom Brodu. Nedavno sam čula kako smrad više nije najveći problem, pa čak nas više ne zanima niti taj krvavi novac, samo nas molim vas prestanite trovati. Bilo bi od pomoći kada bi sva četa zelenih ministara od Holy do ovoga Dobrovića smislila način kako pregovarati i uvjeriti ljude da postoje i drugi ljudi. Ali eto, i njima su očito krvavi džepovi.
Čitate ovo i mislite si kako je ovo samo još jedan tekst protiv skupog zraka koji niti želimo udisati, niti nas se pitalo, ali nije. Moja ljutnja je prerasla u bespomoćnost. Moja tuga ponukana je sudbinama bolesne dječice koja nisu ništa skrivila niti su njihovi roditelji išta skrivili onoga trenutka kada su pomislili kako je Slavonski Brod mjesto u kojemu žele graditi život.
Našem gradu potrebna je pomoć, našim malim Brođanima potrebno je osigurati ono što im pripada – pravo na čist zrak. Mi smo taj grad, mi smo srce i aorta Broda s desne strane Save. Krajnje je vrijeme da ujedinimo ovo malo pluća što nam je ostalo i napravimo ono što naši političari ne mogu jer ih krvavi džepovi u tome priječe.
