Kada je Dino Kondžić 2009. godine napuštao Brod nije imao dugoročan plan. Osim što je u Dubrovnik otišao studirati, tamo je kao i većina 20-godišnjaka brzo shvatio kako rad na turističkoj sezoni može pokriti troškove života. Bez previše opterećenja, s koferom u ruci, brodsku adresu, zamijenio je krajnjim jugom Hrvatske. Baš kako je zamijenio ravnicu za brdoviti jug Dalmacije, ugodnu mediteransku klimu, 2017. godine zamijenio je hladnim sjeverom Europe, kada se ponovno seli u norveški grad Trondheim. Grad od 180 tisuća stanovnika bio je njegov dom, sve dok napokon nije odlučio da mu dom postane – cijeli svijet. Cijelo to vrijeme, razvijaju se planovi i ljubav na daljinu, ali ajmo otpočetka. Nevjerojatna priča puna spontanosti, ljubavi, mladosti i upornosti, započinje u jednom malom dubrovačkom supermarketu gdje je Dino, o kojemu je napisan cijeli ovaj uvod, upoznao Sarah Jane Huwald. Ona je već tada bila na putu, biciklirajući od Kolna do Atene, sama, nimalo sumnjajući kako će joj ulaskom u baš tu trgovinu sudbina poslati suputnika za daljnja putovanja.
Dino, prvo da uvedemo ljude malo u priču, ti si mladi Brođanin koji već duže vrijeme živi vani, kako je došlo do toga da napustiš Brod, a onda i Hrvatsku i gdje trenutno živiš?
Brod sam počeo napuštati u svojim ranim dvadesetima, tamo negdje 2008./2009. godine. Trenutno sam neka vrsta nomada, jer sam početkom godine odselio iz Norveške, sve stvari odnio kod majke u Brod, te otišao putovati.
Osim što si pronašao svoju sreću van granica Hrvatske, tamo si pronašao i ljubav?
Zapravo, Sarah sam upoznao dok sam još živio u Dubrovniku, u svojoj posljednjoj godini tamo. Spojila nas je zanimljiva priča iz supermarketa pored moje kuće. Naime, jednog poslijepodneva ulazio sam u supermarket, gdje me već na vratima dočekala ljuta blagajnica, koja nije znala objasniti djevojci koja je donijela nešto voća i povrća na blagajnu, da iste treba izvagati te zalijepiti naljepnice prije nego dođe na blagajnu. Naravno, obzirom je majka odgojila gentelmana, uskočio sam lijepoj djevojci objasniti zašto je blagajnica ljuta i pomogao riješiti problem. Sarah je nakon toga napustila trgovinu, ali na blagajni je zaboravila svjetiljku za glavu. Nakon obavljene kupnje, izletio sam van da joj vratim njezino svjetlo i tu mi je rekla da je ona zapravo na putovanju biciklom od Koln-a do Atene, sama! Pozvao sam ju na kušanje vina u vinski bar u kojem sam tada radio te smo proveli dva sata skupa. Ona je sutra nastavljala biciklirati i umorna je otišla u apartman. Ostali smo u minimalnom kontaktu pet godina, dok nismo krenuli skupa putovati prije godinu i pol, i usput postali par.
Tu dolazimo do vašeg zajedničkog biciklističkog podviga krajem kolovoza ove godine. Pedalirali ste čak 2700 kilometara od njemačkog grada Kolna do Lisabona. Kako se rodila ideja da Sarah i ti sjednete na bicikle i krenete u takvu avanturu?
Sarah je imala plan, da nakon što završimo backpacking putovanje po Mexicu i Guatemali ranije ove godine, odemo na još jedan put biciklom od dva mjeseca. Pozvala me je da joj se pridružim, a kako žabu nije teško u vodu natjerati, ja sam izrekao sudbonosno da :) Dosad sam već dva puta ugostio putnike na biciklima u svojem smještaju, mladi par iz Australije u Dubrovniku, te jednu Ruskinju u Faro-u u Portugalu. Slušajući njihove priče i sam sam se zaželio jedne takve avanture u budućnosti, i eto je, ostvarila se sa Sarah. :)
Neustrašiva Sarah koja je svojim biciklom već prošla Europu, ali i neke druge kontinente, uzduž i poprijeko jasno daje do znanja kroz intervju kako strahova pred ovakav put nema, ali Dino priznaje kako mu nije bilo svejedno kada mu je Sarah rekla da će svaki dan raditi od 60 do 80 kilometara na ruti preko Pirineja, pogotovo zato jer nije vozio bicikli dvije godine prije toga. Istini za volju, kroz podsvijest su im prolazili jedino strahovi kako će to utjecati na njihovu vezu. Takav put zna slomiti i najsnažnije, pa ukoliko vam nedostaje strpljenja i uvažavanja jedno drugoga, lako može doći do razilaženja što troši dodatnu energiju.
Nisam imala skepsu, ali ipak smo bili u nekakvom balonu samo nas dvoje cijelo vrijeme. Izazovi, odluke koje se moraju donijeti, potrebni kompromisi, iscrpljenost i tako dalje, dovodili su me do pitanja može li naša veza to izdržati. Potrebna je komunikacija, strpljenje, razumijevanje, zajedničko rješavanje problema, i pitala sam se imamo li to sve. Posebice jer Dino kao što je već rekao nije sjeo na bicikli dvije godine do tada – iskrena je Sarah.
Na što ste posebno trebali paziti prije puta, posebno se pripremiti?
Ja sam imala većinu opreme, tako da smo posebnu pozornost imali da nabavimo sve za Dinu, što nije bilo tako jednostavno obzirom na njegovu konfekciju. ???? Važno je brinuti kako ćete puniti telefone putem jer smo ih trebali za navigaciju, također i zvučnike jer smo uživali u glazbi putem. Otpočetka nam je plan bio kampirati na divlje, odnosno gdje se zadesimo tu večer, gdje nije bilo utičnica. Stoga smo trebali nešto kako bismo bili potpuno autonomni, pa smo ponijeli solarni panel, što se pokazalo izvrsnom idejom. Osim razmišljanja o opremi, nismo nešto pretjerano planirali rute, jer smo zbog vremenskih prilika i neprilika ili uvjeta na cestama, također informacija i vlastitog emocionalnog i mentalnog stanja, dosta mijenjali svoje planove puta.
Prvi dio puta bila je borba s hladnim noćima u Njemačkoj, grmljavinsko nevrijeme i jake kiše su ih dočekale u Francuskoj, toplinski valovi u Španjolskoj, prednji vjetar koji otežava određene dionice. Ali Dino kaže kako se zapravo na svakom od mjesta na kojima su zastali najviše bojao – kazne za kampiranje na divlje. Ali, začudo, osim prskalica koje su ih znale buditi na zelenim livadama i gradskim parkovima, niti jedan stanovnik ovih progresivnih zapadnih zemalja nije se namjerio da ih prijavi.
Koji je dio puta bio najteži i zašto?
Za mene osobno je prelazak Pirineja bio najzahtjevnija dionica. Iako smo izabrali jedan od najnižih i najpristupačnijih prelazaka, krenuvši iz Bilbaa preko planinskog lanca do grada Burgos. Bicikliranje po putevima usred Pirineja, kilometar dva uzbrdo, sa dosta visokim nagibom do 14%, je fizički i psihički dosta iscrpljujuće. Najgore postane kad dosegneš vrh tog brda, a cesta krene ići prema dolje. E sad, ti juriš nizbrdo 40-50 km na sat, a znaš da trebaš ići gore i da ćeš sve to morati nadoknaditi na sljedećem brdu i da je krajnji vrh još daleko, gore u oblacima – prisjeća se Brođanin.
Što je najljepše što ste putem vidjeli?
Ne bih mogao izdvojiti jednu stvar koju sam vidio, ali me je fascinirala povezanost s prirodom kroz cijeli put. Gledajući skoro svaku noć zalazak sunca, pijući čašu vina nakon večere, buđenje prije svitanja i gledajući izlazak sunca, uz doručak i kavu. Gola kupanja ujutro u rijekama i jezerima, u oceanu također, kao prva stvar koju ujutro napraviš, čak i prije pranja zubi. Isto tako, ta sloboda koju živiš svakodnevno, gdje se ujutro probudiš, doručkuješ, popiješ kavu i otisneš se u nepoznato. Mi znamo put kojim idemo, ali gdje ćemo spavati tu večer, to nitko ne zna. Kratak odmor na nekom jezeru ili rijeci se lako promjeni u: “Hajdemo ostati ovdje cijeli dan”. Imati osjećaj da ti je cijeli svijet i dnevna i spavaća soba. Ah, život je uistinu lijep (hvata me nostalgija!) – sjetan je Dino, dok Sarah dodaje – Nomadski lifestyle, osjećaj kada se probudite i ne znate što će se taj dan dogoditi, koga ćete upoznati, što ćete vidjeti i gdje ćete završiti. Sve to je prilično oslobađajuće – zaključuje hrvatsko-njemački par, koji će uskoro zajedno živjeti u Kolnu.
Jeste li imali fizičke i psihičke padove tokom putovanja? Možete li sjetiti kada i zašto je došlo do njih?
Nismo imali ništa što bi nas pokolebalo na dulje staze. Sjećamo se jednog dana, dok smo pedalirali kroz pustoš sjeverne Španjolske, navigacija nas je vodila nekakvim prečacima kroz poljoprivredna polja. Prednji vjetar nas je pratio svugdje. Dva su sata poslijepodne, vrući ljetni dan, cesta skreće pod kutom od 90, a vjetar opet u prsa. Nakon toga promijeniš smjer još tri puta, a vjetar i dalje gura nazad. I tako imaš osjećaj da voziš uzbrdo cijelo vrijeme, trošiš se, a zapravo ideš po ravnom i to dosta sporo.
Obzirom svaka avantura ima svoje dogodovštine, priče, ljude i predmete koji su obilježe, gotovo nevjerojatno da je za Dinu najveću simboliku na putovanju upravo imao jedan – brod.
Na izlasku iz Bilbaa, u kojem smo bili dva dana te se psihološki pripremali na prelazak Pirineja, naletio sam na nešto (meni) vrlo zanimljivo.
Naime, taman na izlasku iz grada, na podu pored sebe vidim drveni brod, zapravo maketa istog. Bio je to drveni jedrenjak sa četiri jarbola, visine 30-40 centimetara, dužine skoro pola metra i težine, pa nekih kilu i pol. Vraćam se do Sarah koja čuva bicikle i nosim pravi, lijepi očuvani brod. Njeno lice je bilo puno iznenađenja.
Na njen upit što ću napraviti sa brodom, rekoh joj: “Kako misliš što ću sa brodom, pa svaki brod treba ocean, ide on s nama u Portugal. Uostalom, nisam lud ići preko Pirineja s bicikolom, idem ja s brodom!” (ipak sam iz Broda). Tu još nije shvaćala koliko sam bio ozbiljan, ali kroz par minuta brod je ponosno stajao na vrhu šatora, učvršćen sa onim rastezljivim gumenim konopima s kukama na svakom kraju, koje su do tada učvršćivale šator.
Prošao je s nama nekih 300 kilometara po francuskom Caminu, gdje su ljudi bili zainteresirani za priču o njemu, slikali ga mnoštvo puta. Hodočasnici koje smo obilazili bi došli i ispitivali nas o brodu. Tu sam im govorio kako većina ljudi ide na Camino pješke ili biciklom, a ja sam odlučio proći Camino brodom.
Na posljetku, sa njim smo se rastali u Figuera De Foz, odmaralištu na Atlantiku na sred portugalske obale. Tu smo ga dovezli do plaže, i ostavili ga, da dočeka nekog pustolova koji će ga uzeti, te nastaviti priču, kakva god ona bila.
Za kraj, preostaje samo pitati, što treba poručiti svima koji se pokušavaju ili žele odvažiti na ovakvo putovanje?
Dobro se informirajte, isplanirajte, nemojte se pretovariti bespotrebnim stvarima. Također, ponesite posuđe i plinsko kuhalo, te nemojte stalno jesti suho, živjeti na sendvičima i to. Hrana dosta utječe na psihofizičko stanje, te pravilna prehrana čini čuda. Ja sam kuhao večere, a ponekad i ručak. Na putu gdje nemaš ni hladnjak ni štednjak, mi smo jeli nekad i dva kuhana obroka u danu. Praktički, mi smo se na putu hranili bolje nego neki ljudi doma :) Prihvatite vlažne maramice kao vaše najbolje prijatelje na putu :)
Ukoliko netko ima pitanja mogu se javiti na naše profile na društvenim mrežama;
Sarah.j.hu., dinolino023 – Instagram i Sarah Hu, Dino Kondzic – Facebook.