Da jest  putopis onda bih svakako napisala da je Vis jedan od naših najljepših otoka (ako ne i najljepši) i da ga svakako trebate vidjeti za života. Da jest putopis moj zaključak bi bio nemojte na Visu jesti ništa osim ribe i ostalih jela koja imaju veze s ribom. Da jest putopis opisala bih vam divne kamene kućice prekrivene petunijom i uvale kakve jedan Nijemac ili Amerikanac mogu samo sanjati. Opisala bih vam divnu Slavonku Zrinku koja nas je dočekala i stoički, čak i ljubazno, dala upute gdje i kako se kretati po otoku nadolazećih dana. Ali ovo nije putopis. Ovo je kao što ste već mogli naviknuti od mene - kritički, pokušat ću čak napraviti, i realan osvrt na hrvatski moderni turizam. Jer ni turizam nije što je nekada bio. Kao i sve u ovoj državi, srozao se na niske grane.

Pod izlikom da „svoj svome“ smije reći što ga ide ili kako zaista jest, odlučih napisati ovu kolumnu.

Čitala sam prije nekih mjesec dana (možda i više) kako je neka Amerikanka, jedna u moru blogerica, popljuvala Zadar. Cijela se Hrvatska digla na noge. Čak i onaj Hrvat iz Iloka koji je zadnji puta u Zadru bio '91. i načuo samo da je Kalmeta tamo napravio čuda. „Majku joj američku, što ona misli da je bolja od nas?! Nije se ta ljepote nagledala.“ Prokleli je sto puta. Cura je vjerojatno štucala do prekjučer ako ju nije već promaja ubila, ista ona promaja koju su babe poslale kada su ju proklele. Svašta more bit', al' da se nekome nešto ode ne svidi, teško. Nikako. 

Ja nisam Amerikanka. Ja sam Hrvatica, doduše Slavonka, ali dok god vladajući ne kažu da ih koštamo previše socijalne skrbi – mi smo i dalje Hrvatska. Kao Hrvatica pisat ću o Hrvatima, doduše otočanima, ali dok god se sami ne emancipiraju na temelju sezonske zarade – oni su i dalje Hrvati.

Dolazim iz radničke obitelji. Ljetovanja su mi uvijek bila dostupna, ali donedavno sam mislila kako je ljetovanje biti na plaži u Crikvenici. Mislim valjda je, ali stvarno sam imala volju i želju vidjeti što to znači ljetovati gdje su najljepše uvale o kojima se pišu pjesme, slušati valove dok gledaš u daljinu i ne vidiš ništa osim mora. Ljetovanje na otoku je svojevrstan luksuz. Možda za neke pretjerujem, ali suma sumarum, put do otoka košta i vremena i novca, a vrijeme je novac stoga...Sa svojih 28 godina u guzici poželjala sam vidjeti taj tajnoviti Vis. Svi su ga uvijek voljeli i željeli, čak ga je i Tito volio koji nije volio ništa hrvatsko. Nisam se naravno vodila za Titom, već za sviješću kako je svaka vukojebina čarobna samim time što je vukojebina. Koliko toliko netaknuta jer je teže dostupna.  Gledala sam kao dijete Smojino „Malo misto“ i uvijek sam nekako zamišljala otočane upravo takvima; ponosnima, pomalo zadrtima i nesklonima svijetu...Ta ne bi izmišljali jezik koji nitko ne razumije da žele da ih se razumije. Međutim stvarnost je u današnjoj 2017. godini, još gora. Potvrdila sam si tezu da smo sretan narod koji ne zaslužuje ovu ljepotu od zemlje.

Kažu, a ja vjerujem, da je prirodno uzimati neke stvari zdravo za gotovo. Muž ženu, žena muža, bogataš novac, siromah bezbrižnost. Uljuljani u svoju rutinu, svi mi ponekada uzimamo stvari zdravo za gotovo, međutim u svemu tomu treba znati granice, ako ničega drugoga, dobroga ponašanja, prema sebi i prema drugima. Neću pisati o konobarima, o vlasnicima restorana, nego o konkretnim događajima. 

Mjesto radnje jedakle Vis, točnije Komiža, točnije jedna mala konoba „Robinzon“ koja po meni nije konoba, ali piše i na plotu p**** pa je nema. Konoba me valjda već samim imenom trebala upozoriti da se radi o iskonskom preživljavanju za stolom, ali kad' si gladan nisi svoj,  pa sam joj ipak dala priliku. Već kod narudžbe došlo je do problema, jer mjesec je lipanj, kraj istoga, sezona navelike počela, ali pola menija piše tek toliko da piše. Nisam previše fina guza i ne volim se takvom praviti pa se dogovorim s konobaricom nakon desetoga „nema“ da mi napravi što ima, a imaju lignje. Lignje na žaru. Nakon 15 minuta ispred mene su dostavljene dvije lignje na tanjuru. Jedna veća, druga znatno manja. Debele ko' palac, što bi moglo biti dobro. Mesnato. Moglo bi biti, da je ispečeno. Ali i dalje se ja vodim za time da sam Slavonka i samim time neznalice za sve vrste morskih „plodova“. Pokušam ja zagristi, ona mi se maltene koprca u ustima, ali zagristi ne mogu. Sirovo ko' tri sirova. Usudila sam se ipak prigovoriti (prvi puta u životu sam se požalila na hranu) i uputiti osoblje da sam dobila sirove lignje, na što je Fabio kuhar koji je jedva punoljetan sav iznenađen ponudio da ono sve isječeno na mome tanjuru (tražila sam barem neki dio da je ispečen jer sam bila jako gladna) stavi još malo na roštilj. O moj Fabio i o tvoja šefice koja ti je to dozvolia ili te tako naučila. Aj' stavi još malo na roštilj, jeb** te lignje. Rasplet: stara šefica se nešto malo nagnula da čuje šaptom što se dogodilo, ali naravski rekla osoblju da pošto poto naplate tih 170 kuna, a onda more i komet past' na njenu „konobu“. Ne daj Bože da u blagajni fali na kraju dana. A ti mala, fala i adio, ne moraš više nikada doći. I neću.

Zaboravila sam na taj udes iako sam ga osjetila tu noć u želucu, međutim puno gora stvar dogodila se dva dana nakon. Tada sam već po kariranim šorcevima znala prepoznati lokalce kao i nabrojati sve studoše koji su došli ubrati koju kunu na poslu koji nisu nikada i nadam se neće nikada opet raditi. Vraćajući se s plaže vidjela sam dečka iz lokalnog  marketa (nije Konzum jer je Konzum propao) kako pomaže jednom strancu nositi kašetu. Stranac (vjerojatno Englez)  nakupovao je špeceraja toliko da je sve stalo u dvije kašete. Jednu je nosio kupac Englez, drugu je nosio dečko iz marketa. Na udaljenosti od 100-njak metara od trgovine dečko spusti kašetu i Englez mu zahvali na pomoći. Vidjela sam to sve  ne znajući kako će upravo ta situacija biti sporna, čak i skoro tragična po dečka iz trgovine samo koju minutu poslije. 

Ušla sam odmah zatim u trgovinu tražeći cigarete, da bi čula iza sebe viku i galamu jedne od šefica tog  marketa od 50 kvadrata i njene podanice koja kimanjem glave vjerojatno misli napredovati sa delikatesa na blagajnu i to po mogućnosti još ove sezone. Plaća veća za 100 kuna podrazumijeva prodaju duše. Pa viče šefika sljedeće: „Koštalo te više to što si mu nosio kašetu, nego ti krastavci koje je on uzeo! To nije tvoj posa'!“ Uz svesrdo „Da, da, u pravu je! To nije tvoj posa'...“- od podanice sa strane, iako je zaista moglo i bez toga. Nitko se ne osvrće jer nitko ne priča hrvatski jezik, međutim ja pričam i ja razumijem. Dečko koji je s posla zbog sporne kašete izostao svega minutu i pol, radeći nešto što svakako ima veze s čovječnošću, a i samim poslom na kraju krajeva, pognute glave odgovara: „Ali potrošio je 500 kuna u našoj trgovini.“ „Nema veze, to nije tvoj opis posla“. Nevažno je da sam odmah stala u njegovu obranu govoreći da ih jebo' kapitalizam ako gubimo ljudskost. Preteške su bile te riječi za šefiku i njezinu podanicu iako mi je dečko blagim smješkom dao na razumijevanju. Važno je da po cijenu pišljivih par kuna koje je možda izgubila, a možda i nije za vrijeme njegova izbivanja iz trgovine, netko tko iste te mlade duše izrabljuje za rad 24/7 sve do desetoga mjeseca svake godine, priča o opisu posla. Idemo lagano prema devetom krugu pakla.

Neka se jave sada poslodavci kojima je kapitalizam religija, neka se jave Dalmatinci kako ne razumijem turizam, neka se jave otočani ionako ih neću razumijeti što govore i pišu...Ali lova je lova i kapitalizam realigija samo onima koji su rođeni da umru. Iznad love i iznad kapitalizma je čovjek, stoga će neljud uvijek biti neljud vođen materijom, poput ovih neljuda iznad.

Đaba para prika moj, ako si kada zatvoriš oči samo prolazna silueta, samo brojka kao sve druge brojke koje vrtiš po glavi prije spavanja. Đaba ti najljepšeg mora na svijetu, đaba konobe i kamene kuće u uvali ako ti je srce zelenije od dolara i praznije od kutije iz koje dijete izvadi igračku pa ju odbaci. Država je lijepa koliko je lijepo sjećanje na nju, nemojmo to uzimati zdravo za gotovo.