Vukovarski branitelj iz Bresnice pokraj Pleternice satnik Branko Drinovac Lega poginuo je 10. listopada 1991. godine na predjelu Sajmišta.

 

Rođen je 22.kolovoza 1964.godine u Poklečanima (općina Posušje u Hercegovini), sin je Ruže i Tome, po zanimanju je bio trgovac. Branko i njegov prijatelj Mile Filipović Lele otišli su u Vukovar u ljeto 1991.godine gdje su pristupili 204. brigadi HV-a i tamo zajedno ostali 52 dana. Nakon pogibelji obitelj, prijatelji i rodbina nisu znali gdje je pokopan, sve do lipnja 1998. kad je ekshumiran iz masovne grobnice Dubrava. Sahranjen je na pleterničkom groblju, a kao pripadnik 3. brigade ZNG posmrtno odlikovan Spomenicom Domovinskog rata i Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. 

 

Na poticaj pleterničkog branitelja Branka Polića, te Leginih sumještana da se ime i djelo vukovarskog branitelja Branka Drinovca Lege ne zaboravi, osnovana u svibnju 2016.godine u njegovoj Bresnici istoimena udruga. Zaslugom udruge godinu dana kasnije na vukovarsku OŠ Josip Matoš, koja se nalazi u blizini mjesta pogibije, postavljena je spomen ploča. 

 

Inicijativom sumještanina Ivana Čolaka, 1993. godine na Mjesni dom u Bresnici postavljena je spomen ploča u Brankovu čast, a prema ideji predsjednika udruge Nikice Delača snimljen je dokumentarni film 'Hrvatski vitez Branko Drinovac – Lega'. U tom filmu je predstavljena i uglazbljena pjesma koju je napisao Brankov brat Zoran u izvođenju pjevačke skupine KUD-a Bektež pod vodstvom Duška Bijelića. U pjesmi su stihovi: U Vukovar, on će doći, preko brda, žitnih polja, samo za te sve ću dati, domovino, lijepa moja…

 

Srednjoškolsko obrazovanje, Branko je završio u Požegi, nakon čega odlazi na odsluženje vojnog roka u JNA u Pirot (Srbija). Iako je završio trgovačku školu, Branko nikada nije radio taj posao, počeo je raditi u požeškoj Ljevaonici, a potom u Trogiru, te od 1988. godine u Berlinu (Njemačka), otkud se nakon prvih demokratskih promjena vraća u Domovinu. 

 

A oni koji su Branka, Legu, poznavali, reći će kako je bio naočit  visok gotovo dva metra, a životni mu je moto bio – "ne diraj me, ne diram te“, da bi slabijeg branio, makar ih s druge strane bila desetorica. Volio je gitaru i rado svirao, te u slobodno vrijeme igrao nogomet za obližnje klubove Omladinac iz Sulkovaca i Klikun iz Požeške Koprivnica. Prijatelj iz djetinjstva i suborac Mile Filipović – Lele je ispričao da su ih svi odbili odvesti u Vukovar, a jedan nepoznati čovjek koji je slučajno čuo njihov razgovor u kafiću, ponudio prijevoz.

 

 

- Pošli smo do Legine kuće da uzme svoju pušku, sto komada metaka i masku, a ja sam odlučio, budući da nisam imao naoružanje, kako se mojima neću ni javljati. Otac mi je već bio teško bolestan, gotovo potpuno nepokretan i nisam mu želio otežavati. I Branka je majka preklinjala da ne ide, ali ništa nas nije moglo odvratiti – kaže Lele i dodaje da su se u Bogdanovcima zadržali jednu noć, a onda smo kukuruznim putem stigli u Vukovar i javili se u zapovjedništvo. Jedan od zapovjednika, Ivan Anđelić Doktor ih je odvezao na položaj na Sajmište.

 

- Kobnog 10. listopada, tukli su nas od ranog jutra, sa svih strana. Branko i ja smo s Doktorom ʼradiliʼ na minobacaču, kad je došao zapovjednik Ivica Arbanas. ʼTrebam ona tvoja dva specijalcaʼ – rekao je Doktoru i poveo nas sa sobom. Shvatili smo da postoji dojava kako su četnici ušli u neku od kuća iza naših leđa, pa nas je poveo preko vrtova, u za nas, nepoznatom smjeru. Činilo se da smo imali dojavu o pogrešnoj kući ili su se četnici u međuvremenu premjestili, jer su se odjednom našli ispred nas. Lega je nestao negdje desno niz ulicu, Arbanasa sam vidio kad je zauzeo položaj na jednoj betonskoj deki, a ja sam pošao prema kapiji s bombom u desnoj ruci – prisjetio se Filipović u razgovoru s novinarkom Tanjom Belobrajdić i dodao da je Lega bio poseban, ničeg se nije bojao, za razliku od njega. Tako mu je nakon ranjavanje previo obje ruke, uzeo od njega pušku, jedanaest bombi i metke koje sam nosio. Stradanje mu se duboko urezalo u sjećanje.

 

 

-  Pošao je i po bombu koja mi je ispala preko jednog zidića, zakoračio je da je uzme i samo se ukočio. Nisam čuo metak, vjerojatno je to bio snajper. Ugledao sam kako mu je krv krenula na nos, uši i usta. Nekako sam uspio doći do njega i skinuti mu šljem, no nije bio pogođen u glavu. Onda sam vidio da na leđima ima krvavu ranu. Zapucali su ponovo prema nama, pali smo, jedan se metak odbio od zida i pogodio me u prsa i kako sam padao, vidio sam da mu se još tri metka zabijaju u lijevo koljeno. Ubrzo je stigao i suborac Arbanas koji je s druge strane odbijao napad, pogledao je Branu i rekao mi: ʼLipi, moramo ići, nema od njega ništa…". – zaključio je Lele svoja sjećanja.

 

Za vrijeme okupacije, prilikom humane asanaciji terena, tijelo Branka Drinovca zakopano je u masovnoj grobnici na vukovarskom Novom groblju. Nakon mirne reintegracije i ekshumacije na Novom groblju Dubrava, posmrtni ostaci Branka Drinovca – Lege, su identificirani 16. lipnja 1998., te dva dana kasnije, 18. lipnja, pokopani na Gradskom groblju u Pleternici. - Na Braninoj identifikaciji, sve je bilo onako kako nam je, po povratku iz Vukovara, ispričao Mile Filipović - Lele. U jednom džepu, Branko je imao špagu, na stopalima crvene čarape, a na koljenima, vidjele su se rupe od metaka…“ – kazao je o tim tužnim trenucima za Leginu obitelj njegov brat Ante.

 

 Jelenko Topić