Dijete požeškog kraja Zoran Gruber, kojega su prijatelji i suborci zvali skraćeno Grubi, rođen je 5. rujna 1969. godine u Migalovcima, kao najstarije dijete u obitelji Anice Gruber rođ. Sobol i Ilije Grubera. Mladost je proveo u Eminovcima, prigradskom naselju od Požege u kojoj je završio osnovnu školu, te srednju dobivši diplomu strojarskog tehničara. Uoči Domovinskog rata 1990. godine postao je pripadnik prve generacije Jedinice za posebne namjene MUP-a RH - Rakitje, od koje su iste godine nastali legendarni Tigrovi.

 

Za Požežanina Josipa Širića, Gruberovog suborca, Krvavi Uskrs kao i događanja netom poslije akcije važni su iz razloga jer je tada po zadnji put osobno razgovarao sa Zoranom Gruberom, svojim suborcem i sugrađaninom, koji je poginuo prilikom herojske obrane Vukovara. Tada su njih dvojica, u svom posljednjem razgovoru, koji su vodili na „mrtvoj straži“ obećali jedno drugome, da će bez obzira koji od njih dvojice dočeka kraj rata, nastaviti širiti istinu o akcijama iz Domovinskog rata.

 

Prisjeća se da je prilikom prijavljivanja u policiju Zoran napisao da je po nacionalnosti Jugoslaven što je bilo sumnjivo. Širić je tada nadređenima odlučno rekao da on želi stvarati hrvatsku državu što je Gruber kasnije i dokazao. S televizijskih ekrana i dokumentarnih filmova poznati su kadrovi kada se na poziv suboraca, dvojica su se okrenula prema kameri, a mladić je pušku SAR 80 podigao u zrak, na pozdrav. Jedan od njih bio je Zoran Gruber, mirni i staloženi vojnik koji je sa svojom postrojbom došao u Vukovar braniti Domovinu.

 

Tijekom vremena sve do sredine 1991. godine, sa svojom postrojbom prošao je različita ratišta kao što su Pakrac, Plitvice za ‘krvavi Uskrs’, Ljubovo, da bi početkom otišao u Vukovar. Tamo je raspoređen u zgradu jedne osnovne škole, te potom na legendarnu 'Trokatnicu', kuću na značajnom strateškom položaju u pravcu Borovo Sela.

 

Nakon tragičnog stradanja Zlatka Horvata koncem rujna iste godine, Zoran Gruber preuzeo je zapovjedništvo nad Tigrovima na toj liniji obrane, sve do 10. studenoga 1991. godine kada je ranjen. Opisujući akciju kod restorana Dunav grad u kojoj je Gruber, ''dečko s ogromnim srcem kakvo se ne sreće često'', snajperskim metkom ranjen u desno rame, pri čemu mu je raznesena ključna kost, Miroslav Josić je ispričao kako je Zoran, unatoč bolovima i strahovitom krvarenju ostao priseban i nije mu dopustio da ga odvede do pomoći, čak ni da ga on previje. Zoran mu je rekao: Ti Josiću moraš ostati, moraš štititi brata i Vlatka, ja ću otići sam, te je doista sam i otpuzao, a da on ni danas ne zna kako je to ovaj uspio, uz oblino krvarenje.

 

Nakon pružene prve pomoći Zoran Gruber odveden je u pričuvnu bolnicu u Borovo Commerce, ali zbog težine ozljede, suborci su ga s još dva ranjenika tzv. ''Crnim putem'' pored silosa (raskrižje cesta Borovo naselje-Lužac-Vukovar već su zauzele neprijateljske snage), odnijeli u vukovarsku bolnicu.

 

Vilim Karlović u svojoj poznatoj knjizi Preživio sam Vukovar i Ovčaru ističe da je 20. studenoga 1991. godine, Zoran  s ostalim ranjenicima i djelatnicima bolnice deportiran na farmu Ovčara, gdje je mučen, ubijen i zakopan u masovnoj grobnici. Tijelo Zorana Grubera identificirano je 17. studenog 1998. godine, a 24. studenog 1998. godine sahranjen je uz sve vojne počasti na mjesnom groblju u selu Svetinja koje koristi mještani njegovog sela Eminovaca, gdje mu i danas u obiteljskoj kući žive roditelji.

 

Ta ulica je prvih dana 2018. godine  na razini Općine Jakšić dobila ime po poginulom junaku Domovinskog rata  Zoranu Gruberu. On je posmrtno odlikovan najvišim državnim odličjima, a ponosni roditelji izuzetno su aktivni u Udruzi roditelja poginulih branitelja Požeško-slavonske županije. Otac Ilija prijeratni dugogodišnji građevinski radnik ostao je vjeran lovstvu svom hobiju iz mladih dana tako da je i danas član Lovačkog društva Fazan u Ruševu koje gospodari lovištem u istočnom dijelu Požeštine, upravo gdje mu je sin Zoran rođen.

 

Zorana se s tugom, ali i ponosom sjećaju desetine njegovih ratnih kolega. Zoran Gruber, sin i brat, u miru omiljen u društvu zbog svoje vedre naravi i iskrenosti, u ratu omiljen kod svojih suboraca, prema njihovim riječima – ''čovjek kojemu su vjerovali'', ''zapovjednik koji je svojim primjerom pokazivao kakvi trebamo biti, dok smo mi brzo odrastali'', kada je ubijen imao je samo 22 godine.

 

Jelenko Topić