Koncentracijski logor Stara Gradiška bio je koncentracijski logor u okolici Stare Gradiške, kojeg su od 1942. do 1945. vodile ustaše tijekom Drugog svjetskog rata u NDH. Bio je to logor za istrebljenje "nepoželjnih osoba", uglavnom Srba, Židova, Roma ali i Hrvata, a u njemu je ubijen veliki broj žene i djece. Bio je to peti podlogor logora Jasenovac.
Prema poimeničnom popisu žrtava KCL Jasenovac, Spomen-područja Jasenovac, koji obuhvaća istraživanja do 31. kolovoza 2007. godine, utvrđena su imena i podaci za 12.790 osoba ubijenih u ustaškom logoru u Staroj Gradiški. Druge procjene sežu i do 75.000 žrtava.
Kaznionica/zatvor u Staroj Gradišci, koji kontinuirano djeluje gotovo od 1799. godine kada su u tvrđavu zatvarani francuski vojni zarobljenici, pretvara se u sabirni logor sredinom veljače 1942. godine. Logor je čuvao nacistički marionetski režim ustaša. Logoraši su ubijani vatrenim oružjem, čekićima i noževima. Židovske i Pravoslavne žene sa slabom ili malenom djecom, stanovnici "Kule", su izgladnjivane i mučene u "Hotelu Gagru", podrumu koji je Nikola Gagro koristio kao mjesto za mučenje. Drugi su zatvorenici ubijeni plinom.
Pokusi sa plinom su isprva provođeni kod veterinarskih štala blizu "Ekonomije", gdje su prvo ubijali konje a potom ljude otrovima (Sumporov dioksid i Ciklon B). Pokusi ubijanjem plinom provođeni su i nad djecom. Narednik Ante Vrban nadgledavao je učinke otrova. Prema procjenama, tisuće djece iz Kozare je ubijeno plinom u svibnju 1942., a potom još 2.000 u lipnju 1942. Kasnije se broj ubijene djece smanjio na 400-600. Tijekom suđenja, Vrban je priznao da je slabiju djecu ubijao Ciklonom B.
U podrumu 3 "Hotela Gagro", zatvorenici su izgladnjivani, mučeni i potom zadavljeni žicom.
Antun Vrban, Nada Luburić, Maja Buzdon, Jozo Stojčić i Miroslav Filipović-Majstorović su bili na glasu najokrutnijih stražara logora. Jednom su se, navodno 29. kolovoza 1942., kladili tko će ubiti najviše zatovrenika.
U travnju 1945., partizani su se borili u blizini Stare Gradiške, tako da su ustaše počele čistiti logor, ubijajući neke zatvorenike a druge odvozeći vlakovima u Jasenovac. Neki preživjeli, kao što su Šimo Klaić, su na sudu Šakiću tvrdili da je Lepoglava "bila grozna, kao da je sve zlo Stare Gradiške i Jasenovca bilo tamo skupljeno na jednom mjestu". Logor je napokon zatvoren kada je to područje oslobodila Crvena armija u travnju 1945.
U razdoblju između 15.-20. travnja i 10.-21. svibnja 1946. godine, Zemaljska komisija na području Stare Gradiške iskopala je i pregledala razne razne lokacije na kojima su pronađeni leševi žrtava u logoru. Ukupno je pronađeno 2.570 leševa.
U svibnju 1945. partizanske vlasti pretvorile su Staru Gradišku u logor za ratne zarobljenike, ustaše, četnike, naciste i fašiste.
Kazneno-popravni dom rasformiran je i zatvoren 1990. godine. Međutim, 1991. godine Stara Gradiška je od strane čelnika krajinskih pobunjenika i uz pomoć banjalučkog korpusa tadašnje JNA pretvorena u zarobljenički logor tijekom Domovinskog rata. Zatvoreni su i zlostavljani brojni Hrvati s područja zapadne Slavonije i nesrpsko stanovništvo iz sjeverozapadnog dijela Bosne i Hercegovine te srpski vojni bjegunci. Helsinki Watch i Međunarodni odbor Crvenog križa potvrdili su postojanje logora. Zatvorenici su držani od kolovoza 1991. do 29. srpnja 1993.
Zatvor se nalazio na tada okupiranom Hrvatskom području. Zatočenici su dovođeni u zatvor od listopada 1991. pa sve do srpnja 1993. Logorom su upravljali vojnici JNA i "Četnici sa kokardama", članovi TO Plitvice, SAO milicija i Beli orlovi. Zatočenici svjedoče kako su 30.11.1991. Četnici rekli kako od sada logorom upravlja JNA.
Zatočenici su u najvećem broju bili hrvatske nacionalnosti. Dovođeni iz logora Bučje, Slunja, logora u Okučanima, logora Grđevica, Ključa i drugih mjesta. Mnogi su nakon nekog vremena ponovno vraćani u logore iz kojih su došli ili u bolnicu u Okučanima.
U prosincu 1991., 20 žena dovedenih iz logora Bučje, srbi su razmijenili za svoje zarobljene vojnike. U siječnju 1992. godine 100 zatočenika je razmijenjeno u Pakracu. U lipnju 1992. , 400 muškaraca je odvedeno u logor Manjača. Isto tako, u lipnju 1992. je 24 zatočenika iz Knina prebačeno u St. Gradišku.
Zatvor se nalazi u centru St. Gradiške i podijeljen je u dva krila. Zatočenici su smješteni u ćelije 5 x 6 metara , po 50 u jednu. Spavali su na golom betonu. U manjoj ćeliji 18 m˛ bilo je 60 muškaraca. Spavali su na smjene jer nije bilo mjesta. Zatočenici su redovito odvođeni na "ispitivanja" i mučeni. Najbrutalniji su bili Beli orlovi. Mučeni su strujom i vodom. Bacali bi zatočenike na mokri pod ili u vodu i puštali struju. Zatočeni liječnik svjedoči kako je u periodu od 9.12.1991. do 6.2.1992. pregledao 635 zatočenika.
Na 24 zatočenika je išla kila kruha. Dobivali su i malo vode ali su se bojali tražiti više. Bilo kakve zahtjeve, čuvari su smatrali pobunom nakon koje su zatočenici bili brutalno kažnjavani.
