SUBOTA, 21. STUDENOGA 2026.
Snaga različitosti

Što ako roditelj završi u bolnici? Za djecu s najtežim teškoćama sustav nema odgovor

Ivana Imrešković SoldoPrije 2 h6 min čitanja
Što ako roditelj završi u bolnici? Za djecu s najtežim teškoćama sustav nema odgovor

Više od 9000 obitelji u Hrvatskoj živi sa statusom roditelja njegovatelja, a pitanje tko preuzima skrb kada roditelj mora u bolnicu, na operaciju ili jednostavno više ne može fizički izdržati, i dalje nema konkretan odgovor. Marica Mikulić i članovi Udruge „Malo čudo” ponovno traže promjene i pravedniji sustav.




"Petnaest pa i više godina razgovora, obećanja i upozoravanja, a ključni problemi obitelji djece s najtežim teškoćama i dalje su neriješeni", na to upozoravaju. Na to ponovno upozorava Marica Mikulić, majka dječaka Ante koji treba 24-satnu skrb i predsjednica Udruge „Malo čudo”. Nakon što je krajem listopada s Antom izašla pred Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, ponovno će zatražiti odgovore od nadležnih. Ovoga puta u središtu je pitanje koje bi se, smatra, moralo riješiti bez odgađanja: tko preuzima brigu o njihovoj djeci kada roditelji više ne mogu?


Broj obitelji koje žive sa statusom roditelja njegovatelja u međuvremenu se udvostručio. Prije pet godina bilo ih je oko četiri tisuće, a danas ih je više od 9000. No, kako upozorava Mikulić, povećanje broja korisnika nije pratilo i povećanje dostupnosti podrške.


„Razvijaju se prava koja su isključivo na papiru, ali se u stvarnom životu ne mogu koristiti. Onda je samo pitanje trenutka kada će se dogoditi tragedija, kada će jedna obitelj pokleknuti jer neće moći sama nositi teret cijelog sustava”, upozorava Marica Mikulić.


Iz udruge upozoravaju: roditelji rade 24 sata dnevno, 365 dana u godini često su na rubu i prepušteni sami sebi


Jedan od konkretnih problema na koji upozorava jest pravo na bolovanje roditelja njegovatelja. Iako zakon predviđa mogućnost bolovanja i godišnjeg odmora, nije jasno definirano tko će u tom razdoblju preuzeti skrb o djetetu. Roditelji su tako, unatoč formalno priznatim pravima, u praksi često prepušteni sami sebi.


„Radi se o posebnom obliku rada kada ste na statusu u kojem nemate pravo na odmor, unatoč tome što skrbite o osobi 24 sata. Vaš je rad 24 sata, 365 dana u godini, bez ikakve pauze. To u konačnici dovodi do iscrpljenja obitelji i roditelja. Kada dođete do granica svojih fizičkih mogućnosti, tijelo jednostavno poklekne, a roditelji njegovatelji i sami obolijevaju”, kaže Mikulić.


Problem je, ističe, što sustav prepoznaje financijsku naknadu, ali ne i pitanje organizacije skrbi u trenutku kada roditelj završi u bolnici, mora na operaciju ili iz nekog drugog razloga ne može brinuti o djetetu.




Djeca ostaju bez skrbi kada roditelj završi u bolnici


Koliko situacije mogu biti ozbiljne, pokazala je i priča koju je Marica Mikulić iznijela na posljednjem sastanku s ministrom. Riječ je o samohranoj majci troje djece, od kojih jedno ima velike teškoće u razvoju. Kada je zbog sepse završila na hitnoj, djeca su ostala sama kod kuće. Brigu o sestri s teškoćama preuzeli su njezin četrnaestogodišnji brat i desetogodišnja sestra.


„Mi smo o tome razgovarali, molili da se toj obitelji i financijski pomogne, ali više od pola godine razgovaramo, a nikakvo rješenje nije ponuđeno. To je samo jedan primjer. Sličnih obitelji u Hrvatskoj je na tisuće”, upozorava.


Upravo zato Udruga „Malo čudo” traži da se zakonski osigurana prava mogu ostvariti i u stvarnom životu. Kao jedno od rješenja predlažu razvoj osobne asistencije i drugih oblika podrške u domu korisnika, ali i financijsku naknadu u situacijama kada sustav ne može osigurati potrebnu pomoć.


„Mi trenutno nemamo dovoljno institucija, a njihov razvoj trajat će godinama. Nama pomoć treba danas, a ne za deset ili dvadeset godina. Potrebno je razvijati ustanove i sustav osobne asistencije, ali ako sustav u određenom trenutku ne može pružiti skrb, obiteljima treba omogućiti financijsku naknadu kako bi same mogle organizirati pomoć”, objašnjava Mikulić.


Ante je primjer da inkluzija može funkcionirati




Borba Marice Mikulić nije usmjerena samo na prava njezina sina Ante. Kaže kako se obitelji djece s teškoćama, njih više od devet tisuća koje imaju status roditelja njegovatelja, suočavaju sa sličnim problemima, svaka na svoj način. Pritom je posebno važno omogućiti djeci socijalizaciju i uključivanje u društvo, umjesto da ona i njihove obitelji ostanu izolirani u vlastitim domovima.


Da se uz dobru suradnju roditelja, lokalne zajednice i institucija mogu napraviti veliki pomaci, pokazuje i Antino uključivanje u redovni gradski vrtić.


„To je dječak s velikim stupnjem invaliditeta, a danas imamo jednog neobičnog dječaka u redovnom gradskom vrtiću s drugom djecom, gdje odlično funkcioniraju. Bilo je potrebno samo osigurati podršku. To je dokaz da se i malim koracima mogu napraviti velike stvari. Uvijek se može, samo je institucije i nadležne puno teže potaknuti da krenu rješavati probleme”, kaže Marica.


„Jedna majka s djetetom na ulici trebala bi biti dovoljna”


Članovi Udruge „Malo čudo” ponovno će se okupiti ispred Ministarstva u Zagrebu, gdje će upozoravati na probleme obitelji djece s najtežim teškoćama. Najavljen je i razgovor s ministrom Alenom Ružićem, od kojega očekuju konkretne odgovore i rješenja.


Mikulić pritom ističe kako izostanak masovnog odaziva na prosvjede ne znači da problem nije velik. Mnogim osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima već je i sam dolazak u Zagreb iznimno zahtjevan, a neki zbog zdravstvenog stanja uopće ne mogu napustiti svoje domove.


„Podrška na internetu je jako velika kada treba kliknuti, ali uzmite u obzir da se radi o osobama s invaliditetom i djeci s teškoćama kojima nije lako samo tako doći. Nije ni meni lako s Antom doći u Zagreb. Smatram da je jedna majka s djetetom na ulici više nego dovoljna. Ne moraju izaći stotine i tisuće ljudi da bi se čuo njihov glas”, poručuje.




Nakon godina upozoravanja, roditelji njegovatelji ponovno traže isto – sustav koji neće brinuti samo o njihovim pravima na papiru, nego i o njihovoj djeci kada oni više ne budu mogli. Jer roditeljska ljubav i požrtvovnost mogu biti neizmjerne, ali ne mogu i ne smiju biti zamjena za odgovornost države.