On je moj prijatelj, igramo zajedno svaki dan. Rečenica koja mnogim roditeljima zvuči poznato. Dijete govori o nekome koga nikada niste upoznali, nikada vidjeli, a možda ni ne znate pravo ime te osobe. Za dijete je to stvarno prijateljstvo. Za roditelja – nepoznanica. Online svijet promijenio je način na koji djeca stvaraju odnose. Prijatelj više ne mora biti dijete iz razreda ili susjedstva. Može biti netko iz drugog grada, druge države ili netko tko uopće nije dijete. Upravo tu počinje pitanje koje si roditelji moraju postaviti: znamo li zaista tko je s druge strane ekrana?
Online prijateljstva najčešće nastaju kroz igre poput Fortnitea, Robloxa ili Minecrafta, ali i putem chat platformi i društvenih mreža. Djeca igraju zajedno, surađuju u timu, razgovaraju putem poruka ili glasovnog chata. Zajednički cilj u igri brzo stvara osjećaj povezanosti. Ako netko pomaže u igri, brani ga u timu ili dijeli uspjeh, prirodno je da se razvije osjećaj povjerenja.
Problem nije u samoj povezanosti. Problem je u anonimnosti. Internet omogućuje da osoba sakrije svoj pravi identitet. Nadimci, profilne slike preuzete s interneta i komunikacija bez kamere omogućuju svakome da se predstavi onako kako želi. Dijete može vjerovati da razgovara s vršnjakom, dok stvarnost može biti drukčija.
Rizik rijetko počinje dramatično. Počinje sitnim pitanjima: iz kojeg si grada, koju školu pohađaš, imaš li Instagram, možemo li prijeći na privatne poruke. Takvi zahtjevi dolaze postupno i nenametljivo. Ako dijete osjeti da je ta osoba „posebna“ ili da ga „razumije bolje od drugih“, granice se mogu početi pomicati.
U takvim situacijama često se spominje pojam grooming. Riječ je o postupnom stjecanju povjerenja s ciljem manipulacije. Osoba najprije postaje prijatelj, zatim podrška, a potom netko tko pokušava izolirati dijete od roditelja ili ga potaknuti na dijeljenje osobnih informacija. Manipulacija je suptilna i upravo zato opasna.
Važno je naglasiti da zabrane same po sebi ne rješavaju problem. Ako dijete osjeti da mu je komunikacija zabranjena, može je jednostavno sakriti. Mnogo je učinkovitije graditi otvoren odnos u kojem dijete zna da se može obratiti roditelju ako mu je nešto čudno ili neugodno.
Razgovor je prvi korak. Pitajte dijete s kim igra, kako su se upoznali i što najčešće rade zajedno. Pokažite interes bez ispitivanja. Dobro je postaviti jasna pravila: ne dijelimo osobne podatke, ne šaljemo fotografije nepoznatim osobama i ne prelazimo na druge platforme bez dogovora. Dijete treba razumjeti zašto su ta pravila važna.
Internet nije sam po sebi neprijatelj. Djeca će i dalje sklapati online prijateljstva – to je dio njihove generacije. No anonimnost nosi rizik koji djeca sama teško mogu procijeniti. Roditelj ne mora biti detektiv koji nadzire svaki klik, ali mora biti prisutan vodič. Dijete koje zna da mu roditelj može pomoći u svakoj situaciji ima veću šansu prepoznati kada nešto nije u redu.
U digitalnom svijetu prijatelj može biti nadimak, avatar ili glas bez lica. Upravo zato djecu treba naučiti jednostavnoj lekciji: ne znamo uvijek tko je s druge strane ekrana – i to je razlog za oprez.
Ivan Jerković
Za više korisnih savjeta zavirite u Kriptokutak - Mjesto za vašu sigurnost i zaštitu
