“Nije fer!” - Reakcija je brza i snažna. Rekli ste da je vrijeme isteklo, ali ovaj put nije riječ samo o negodovanju. Glas je povišen, lice napeto, a raspoloženje se mijenja u sekundi. I tu većina roditelja osjeti ono što je teško opisati, ali vrlo jasno prepoznati. Kao da ovo više nije samo igra.
U prethodnim člancima govorili smo o pažnji, društvu i kupovini unutar igara. Sada dolazimo do najvažnijeg pitanja. Gdje je granica? Jer igranje samo po sebi nije problem. Problem nastaje kada igra počne preuzimati kontrolu.
Što se zapravo događa?
· igra postaje važnija od drugih aktivnosti;
· dijete teško prekida;
· emocionalna reakcija je sve jača
Jedan od prvih znakova nije vrijeme provedeno u igri, nego ponašanje. Ako dijete može igrati, ali bez problema prestati, tada je kontrola još uvijek prisutna. No, ako svaki prekid izaziva frustraciju, ljutnju ili naglu promjenu raspoloženja, to je signal da se nešto promijenilo. Važan pokazatelj su i svakodnevne obaveze. Škola, san, druženje i aktivnosti izvan ekrana počinju gubiti na važnosti. Igra polako zauzima njihovo mjesto.
Tu dolazi i do promjene u interesima. Dijete koje je prije uživalo u različitim aktivnostima sada sve više bira samo jedno. Ekran. Roditelji u toj fazi često čekaju. Nadaju se da će proći samo od sebe ili misle da je riječ o fazi. Ponekad i jest. Ali ponekad nije. Razlika je u trajanju i intenzitetu.
Što možete učiniti već danas?
· obratite pažnju na promjene u ponašanju
· razgovarajte s djetetom bez optuživanja
· postavite jasne i dosljedne granice
Najvažnije je reagirati na vrijeme. Ne kroz zabrane i kazne, nego kroz razumijevanje i jasne granice. Jer cilj nije ukloniti igru iz djetetova života. Cilj je zadržati balans.
Ivan Jerković
