Povodom Međunarodnog dana neuspjeha, 13. listopada, razmišljam o tome što zapravo smatramo neuspjehom.

Je li neuspjeh pokušati nešto i ne uspjeti? Ili je neuspjeh godinama ostajati na istom mjestu jer se bojimo pogriješiti?

Često odgađamo odluke jer čekamo pravi trenutak, više sigurnosti ili potvrdu da će sve završiti dobro. Bojimo se pogriješiti, razočarati sebe ili druge i donijeti odluku zbog koje ćemo možda požaliti. I tako prolaze mjeseci, ponekad i godine, a mi i dalje stojimo na istom mjestu.

Nedavno sam se ponovno sjetila biblijskih riječi iz Otkrivenja 3,15–16, u kojima Isus govori o mlakosti:

„Znam tvoja djela: nisi ni hladan ni vruć. O, da si hladan ili vruć! Ali jer si mlak, ni vruć ni hladan, povratit ću te iz svojih usta.”

Ove su me riječi potaknule na razmišljanje o tome koliko često ostajemo neodlučni, između onoga što želimo i onoga što smo spremni učiniti da to ostvarimo. Željeli bismo promjenu, no bojimo se njezinih posljedica. Htjeli bismo drugačiji život, a istovremeno bismo željeli biti sigurni da nećemo pogriješiti.

Ipak, ne možemo uvijek znati hoće li naša odluka biti ispravna. Možemo pokušati i ne uspjeti. Možemo pogriješiti, promijeniti mišljenje i krenuti drugim putem. Sve je to dio života.

Često možemo čuti da bez neuspjeha nema uspjeha. I kada malo bolje razmislimo, koliko smo puta nešto morali pokušati, pogriješiti, promijeniti pristup i pokušati ponovno da bismo napokon pronašli ono što funkcionira za nas? Do nekih odgovora dolazimo tek nakon niza pokušaja, a upravo nam iskustva koja nismo planirali često pokažu što trebamo napraviti drugačije.

Zapravo, bilo bi prilično čudno kada bismo baš sve što pokušamo uspjeli iz prvog puta. Kakav bi to svijet bio? Bismo li uopće naučili biti strpljiviji, bolje razumjeti sebe i druge ili prepoznati što nam zaista odgovara kada nikada ne bismo morali zastati, pogriješiti i pokušati ponovno?

Ono što možemo jest preuzeti odgovornost za svoje odluke. To ne znači da smo krivi za sve što nam se događa, nego da prepoznamo što možemo promijeniti i napravimo ono što je u našoj moći.

Mislim da je upravo to dio odraslosti. Donijeti odluku i onda kada nismo potpuno sigurni, zauzeti stav i onda kada se drugi s nama ne slažu te prihvatiti da svaki izbor nosi određene posljedice.

Neuspjeh za mene nije pokušati, pogriješiti, pasti pa ponovno ustati. Nije neuspjeh pokušati dvadeset puta, svaki put krenuti ispočetka i pritom shvatiti da nešto trebamo napraviti drugačije. To nisu neuspjesi, nego nova iskustva iz kojih učimo.

Ne bih pogrešku nazvala neuspjehom. Pogreška nam može pokazati što ne funkcionira, gdje smo pogriješili i što sljedeći put možemo napraviti drugačije.

Neuspjehom bih prije nazvala ostajanje na istom mjestu iz straha da ćemo pogriješiti. Nedopuštanje sebi da pokušamo, da donesemo odluku i da preuzmemo odgovornost za vlastite izbore.

Zato se vraćam na pitanje s početka: je li neuspjeh pokušati i ne uspjeti ili nikada ne pokušati jer se bojimo da nećemo uspjeti?

Možda neuspjeh nije u tome što nam nešto nije uspjelo, nego u tome što smo dopustili da nas strah zaustavi prije nego što smo uopće pokušali.

Jer ne možemo uvijek birati ishod, no možemo odlučiti hoćemo li napraviti prvi korak.

A ponekad je upravo taj korak početak promjene koju toliko dugo čekamo.