Tri rečenice koje ti oduzimaju moć

„Ja sam takva.”

„To je tako.”

„Dogodilo se.”

Ne sjećam se da je prošao tjedan, a da barem jednu od ove tri rečenice nisam čula u terapijskoj sobi. Nekada ih izgovori žena koja godinama ostaje u odnosu u kojem nije sretna, nekada muškarac koji vjeruje da je jednostavno takvog karaktera, nekada roditelj koji je uvjeren da je njegovo dijete „takvo”, a ponekad ih čujem i u sasvim običnim razgovorima, među prijateljima, na ulici ili u vlastitim mislima.

Na prvi pogled to su sasvim obične rečenice koje gotovo ni ne primjećujemo upravo zato što ih toliko često izgovaramo. Međutim, ono što ih čini važnima jest činjenica da nas, gotovo neprimjetno, udaljavaju od vlastite odgovornosti i od uvjerenja da bilo što u svom životu možemo promijeniti.

Ne govorim ovo zato da bismo sebe počeli kritizirati ili tražiti krivca za sve što nam se događa, nego zato što vjerujem da upravo preuzimanje odgovornosti vraća čovjeku osjećaj slobode. Sve dok vjerujem da nemam izbora, netko ili nešto drugi upravljaju mojim životom. Onog trenutka kada shvatim da ipak postoji barem jedan moj sljedeći izbor, vraćam sebi moć.

„Ja sam takva.”

Koliko puta čujem rečenicu:

''Ja sam takva. Kažem što mislim pa kome pravo, kome krivo.''

Nikada ne ulazim u raspravu oko toga je li osoba doista takva. Umjesto toga postavim pitanje:

„Tko je odlučio da si baš takva?”

Najčešće nastane tišina.

Ne zato što osoba nema odgovor, nego zato što o tome nikada nije razmišljala.

Ako vjerujemo da smo jednostavno „takvi”, tada smo sebi zatvorili vrata promjeni. Ako, s druge strane, kažemo da danas reagiramo na određeni način ili da smo tijekom života naučili tako funkcionirati, tada ostavljamo mogućnost da nešto naučimo i drugačije.

Način na koji danas reagiraš nije tvoj identitet. To je obrazac koji si jednom naučio ili naučila, a ono što je naučeno vrlo često se može ponovno učiti.

Možda si naučio biti grub kada te nešto povrijedi. Možda si naučila šutjeti kada ti nešto smeta. Možda si uvjeren da iskrenost znači reći sve što misliš bez obzira na posljedice. Međutim, ako vidiš da takvi obrasci iznova narušavaju tvoje odnose, možda nije pitanje tko si, nego želiš li i dalje tako živjeti.

„To je tako.”

Ovo je možda jedna od najčešćih rečenica koje izgovaramo.

''Takva je država.''

''Nema posla.''

''Takvi su ljudi.''

''Takva su vremena.''

Možda u svemu tome ima istine.

Međutim, svaki put kada čujem rečenicu: „To je tako.”, pitam nešto sasvim drugo.

„Dobro, a što je sada u tvojoj kontroli?”

Možda ne možeš promijeniti stanje na tržištu rada, ali možeš poslati otvorenu molbu. Možda ne možeš promijeniti ponašanje partnera, ali možeš promijeniti način na koji ćeš s njim razgovarati. Možda ne možeš promijeniti ono što se dogodilo jučer, ali možeš odlučiti što ćeš napraviti danas.

Odgovornost ne znači da možemo promijeniti sve što nam se događa, nego da prepoznamo ono što ipak jest u našoj kontroli i upravo od toga krenemo.

„Dogodilo se.”

Ova rečenica mi je možda najzanimljivija.

Čujem:

''Dogodilo se da smo se udaljili.''

''Dogodilo se da smo se razveli.''

''Dogodilo se da više ne razgovaramo.''

Naravno da postoje situacije koje se doista dogode i na koje nismo mogli utjecati, međutim, kada govorimo o odnosima, oni se vrlo rijetko raspadnu preko noći.

Njima prethode brojni mali izbori.

Razgovori koje smo odgodili.

Granice koje nismo postavili.

Riječi koje nismo izgovorili.

Potrebe koje nismo izrazili.

Isprike koje nikada nisu izrečene.

Zato u terapiji vrlo često pitam jedno pitanje:

„Koji su izbori doveli do toga?”

Jer tek kada pogledamo vlastiti dio priče, vraćamo sebi mogućnost da sutra napravimo drugačiji izbor. Ne zato da bismo sebe okrivljavali, nego zato što je upravo odgovornost ono što nam vraća slobodu.

Posljednjih godina često govorimo o tome kako trebamo misliti na sebe, čuvati svoje granice i birati sebe. Slažem se s tim. Međutim, vjerujem da briga o sebi počinje puno ranije, onog trenutka kada prestanemo vjerovati da smo potpuno nemoćni pred vlastitim životom.

Možda ne možemo birati sve što će nam se dogoditi.

Uvijek možemo birati što ćemo napraviti s onim što nam se dogodilo.

I mislim da je upravo u tome najveća razlika između osobe koja čeka da se život promijeni i osobe koja ga počinje mijenjati.

Za razmišljanje...

Dok si čitao ovu kolumnu, jesi li se prepoznao u nekoj od ove tri rečenice?

Koliko često kažeš:

„Ja sam takav.”

„To je tako.”

„Dogodilo se.”

I što bi se promijenilo kada bi ih zamijenio nekim drugim pitanjima?

Što je u ovoj situaciji ipak pod mojom kontrolom?

Koji moj izbor održava ovu situaciju takvom kakva jest?

Što bih mogao ili mogla napraviti drugačije već danas?

Postoji li nešto što čekam da netko drugi promijeni, a zapravo je dio odgovornosti i na meni?

Možda upravo ta pitanja neće promijeniti cijeli život preko noći.

Ali bi mogla promijeniti njegov smjer.

Vidimo se s druge strane fotelje.

Arijana Wassong, mag.paed.soc., edukantica TA psihoterapije