Dok privodim kraju 9. Hrvatski psihijatrijski kongres u Brelama, nekako mi se čini da sa sobom ne nosim samo mnoštvo novih informacija.

Nosim i neka pitanja.

Ona koja se pojave kada nekoliko dana slušaš različita predavanja, različite stručnjake, različite perspektive i onda neke stvari počnu sjedati na svoje mjesto.

Tema ovogodišnjeg kongresa je „Psihijatrija u dijalogu – od različitosti perspektiva do zajedničkih temelja“ i baš mi se ta riječ dijalog nekako provlačila kroz posljednjih nekoliko dana.

Jer koliko god govorili o dijagnozama, simptomima, liječenju, različitim terapijskim pristupima i svemu onome što čini psihijatriju i psihoterapiju, na kraju se uvijek nekako vratimo na čovjeka.

Na njegovu priču.

Na njegov doživljaj onoga što mu se događa.

Na njegovu obitelj.

Na ljude oko njega.

I baš mi se zato čini zanimljivim da se ovogodišnji Svjetski dan mentalnog zdravlja obilježava pod temom „Lived experiences heard: real voices, real change“ – čuti iskustva onih koji ih žive, stvarni glasovi, stvarna promjena.

Jer što zapravo znači čuti nekoga kada nam govori da mu nije dobro?

Ne samo čuti njegove riječi, nego stvarno pokušati razumjeti ono što nam govori.

Koliko puta zapravo vidimo da nekome nije dobro i svejedno ništa ne napravimo?

Ne zato što nas nije briga.

Nekad jednostavno ne znamo što bismo s tim.

Možda smo i sami tako naučeni.

Možda smo odrasli uz „nemoj plakati“, „nije ti ništa“, „ima i gorih stvari“, „moraš biti jak“ i „proći će“.

I onda dođe netko nama važan i kaže da mu nije dobro, a mi mu odgovorimo na jedini način koji poznajemo.

„Ma nije ti ništa.“

„Nemoj toliko razmišljati.“

„Svi smo danas pod stresom.“

„Moraš malo biti jači.“

„Imaš sve, što ti zapravo fali?“

Možda to govorimo iz najbolje namjere.

Ipak, osoba koja nam govori da joj je teško iz toga može čuti nešto sasvim drugo.

Ne vidiš me.

Ovo što osjećam nije važno.

Pretjerujem.

Moram ovo riješiti sam.

A kada se već nosiš s anksioznošću, tugom, strahom, preopterećenošću ili nekom drugom psihičkom teškoćom, osjećaj da te ljudi oko tebe ne vide i ne razumiju može biti još jedan teret koji nosiš.

Jedno od predavanja kroz perspektivu sistemske obiteljske terapije upravo me podsjetilo koliko obitelj i bliski odnosi mogu biti važni u cijelom tom procesu.

Ne zato što je obitelj kriva za nečiju teškoću.

I ne zato što obitelj može „izliječiti“ nečiji problem.

Nego zato što način na koji ljudi oko nas reagiraju na ono što nam se događa može napraviti veliku razliku.

Ponekad toliko pokušavamo promijeniti osobu koja pati da zaboravimo pogledati što se događa oko nje.

Dijete je anksiozno pa ga pošaljemo psihologu.

Adolescent se povlači pa kažemo da je u pubertetu.

Partner je stalno napet pa mu kažemo da mora poraditi na sebi.

Netko je depresivan pa se pitamo zašto jednostavno ne izađe iz kuće.

Naravno da su stručna pomoć, psihoterapija i psihijatrijsko liječenje važni.

Ipak, čovjek nakon terapije ne odlazi živjeti u vakuum.

Vraća se u svoju obitelj.

U partnerski odnos.

Na posao.

Među prijatelje.

U odnose u kojima se neke stvari možda i dalje događaju na isti način.

Zato se možda možemo pitati i nešto drugo.

Ne samo:

„Što nije u redu s ovom osobom?“

Nego i:

„Što se događa oko nje?“

Kako razgovaramo?

Kako reagiramo kada kaže da joj je teško?

Što radimo kada vidimo da se povlači?

Pokušavamo li je razumjeti ili je što prije pokušavamo vratiti u ono što je nama poznato i prihvatljivo?

Možemo osobu poslati na terapiju i očekivati da se promijeni.

Možemo je pitati zašto više nije ona stara.

Možemo čekati da ona postane „bolja“.

I možemo se pitati:

Što ja mogu napraviti drugačije u odnosu s njom?

Možemo nekoga pitati: „Što ti treba?“

Možemo reći: „Vidim da ti je teško.“

Možemo ostati prisutni i kada nemamo odgovor.

Možemo prestati pokušavati odmah popraviti ono što ne razumijemo.

Jer podrška ne znači uvijek imati rješenje.

Ponekad podrška znači samo dati drugoj osobi iskustvo da ono što proživljava možemo zajedno pogledati.

Da ne mora sve sama.

Da ne mora prvo postati dovoljno loše da bismo je ozbiljno shvatili.

Da ne mora svoju bol dokazivati da bismo joj vjerovali.

I zato mi se, nakon ovih nekoliko dana na kongresu, jedna misao posebno zadržava.

Mentalno zdravlje nije samo ono što radimo sa sobom, nego i ono što jedni drugima omogućujemo.

Omogućujemo li jedni drugima da kažemo da nam nije dobro?

Omogućujemo li djetetu da kaže da ga je strah, bez da odmah čuje da nema razloga za strah?

Omogućujemo li partneru da kaže da je preopterećen, bez da mu odmah nabrojimo koliko smo mi toga danas napravili?

Omogućujemo li prijatelju da bude loše, bez potrebe da ga odmah oraspoložimo?

Ili čekamo da problem postane toliko velik da ga više nitko ne može ignorirati?

Možda mentalno zdravlje zato nije samo ono što radimo kada ostanemo sami sa sobom.

Ono je i ono što se događa između nas.

U obitelji.

U partnerskom odnosu.

U prijateljstvu.

Na poslu.

U onim malim svakodnevnim trenucima u kojima nekome možemo dati do znanja:

„Vidim te. Čujem te. Ne moraš mi objašnjavati zašto ti je teško da bih ti vjerovala da ti je teško.“

I možda upravo tu počinje promjena.

Ne onda kada imamo savršen odgovor.

Nego onda kada smo spremni stvarno čuti ono što nam druga osoba pokušava reći.