Pljesak iz Zenice se proširio cijelim svijetom. Pjesma iz Sarajeva se čula do Zagreba, do Beograda, do Ljubljane i do Skopja. Cijela regija slavi jer se Bosna i Hercegovina plasirala na Svjetsko nogometno prvenstvo u Americi. Svijet podržava svaku objavu, svaki ćevap i burek i žutu i plavu boju, jer priča u kojoj David pobjeđuje Golijata uvijek je bila priča koja vraća vjeru da se ne okrećemo oko osi samo zbog novca, već postoji rupa u vremenu i prostoru kada mali čovjek dobije pravo na zadovoljštinu.

 

  Zašto sam jutros plakala od sreće dok sam gledala mobitel i tri puta zaredom poslušala raju koja u glas pjeva Halida? Zašto nije važno što stadion Bilino Polje izgleda gore od Maksimira? Zašto nitko ne žali što Talijani treći puta zaredom ne idu na Mudijal (osim samih Talijana)? Zašto je jedino mjesto na društvenim mrežama na kojem danas ne čitam negativne komentare svaka objava o ovoj vijesti? Zašto se čini da je sve političko huškanje i propaganda barem na dan pala u zaborav? Zašto smo danas bolji ljudi nego jučer i sutra? 

 

Zastave jedna drugoj uz bok, ponos što se znamo i razumijemo, što možemo veličati ovu pobjedu iako ne pripada nama ali joj se jednako veselimo, možda je nešto najljepše što ljudska priroda posjeduje. Bosna je ono što bi svi trebali biti, ono ljudsko, strpljivo, hrabro, ponizno, ludo, neiskvareno, nenametljivo, nepokolebljivo, iskreno. Bosna je onaj čovjek kojega svi vole. Ono što smo bili, ono što i dalje nekada jesmo i ono što ne izmakne u životu namjerno. Bosna je ona jedna suza u oku koja dođe iz duše, koja nije tuga, nego sjeta, koja podsjeća da se svi budimo isti. Svaki dan. 

 

Sinoć je bio onaj trenutak i ono mjesto i ona rupa u prostru i vremenu kada se sve što je teško rasprši jer je pobjeda najslađa onda kada se dogodi protivno svim nepisanim pravilima materijalnoga svijeta. Robujemo, lijeno i uplašeno, ali ne i sinoć. Sinoć je sve došlo na svoje i zbog toga je pjesma bila ljepša. Zbog toga nam je život malo lakši. Zbog toga smo jutros malo bolji ljudi. Jer smo jutros svi Bosna u srcima.

Da nas barem češće nešto tako čisto i netaknuto podsjeti zašto smo dio ove šire slike, pomislit ćete. Ali reći ću vam nešto - nije potrebno. Sve je kako treba biti i sve uvijek bude. Možda se nešto ovako ne događa često, ali dovoljno da nas podsjeti, suzom ili osmjehom, da smo ono što trebamo biti – jedan mali čovjek koji je sposoban srušiti diva. 

 

Ivana Šimac
foto: faktor.ba