Prije odgovora na ovo naslovno pitanje, možda vas je trebalo upitati - znate li što je bacalica? O baclici donosimo priču iz Donje Bebrine, sela uz Savu istočno od Slavonskog Broda.

 

Južno od Donje Bebrine poplavni je dio koji od ostatka atara dijeli obrambeni nasip. To je područje od 726 ha s mnogim barama koje su nastale kopanjem zemlje prilikom izgradnje i dogradnje nasipa te udolinama koje se smatraju ostacima starog toka rijeke Save. U nedavnoj prošlosti ovaj dio atara služio je kao utvalj, dio uz rijeku Savu bili su vinogradi, a istočno je šumski dio s livadama pod imenom Posjeke. Sava se često izlijevala do obrambenog nasipa i prilikom povlačenja u korito, punila je bare i druge udoline ribom.

 

Najveća bara je Dvorina i rijetko se događalo da tijekomgodine posve presuši. Ovo je bogato ornitološko područje koje je 1987. godine proglašeno ornitološkim rezervatom ptica močvarica. Osim bare Dvorine, zaštićen  je i sav okolni prostor – bare, močvare, vodene udoline i rupe, livade, njive, pašnjaci, kao i Posjeke - šuma hrasta lužnjaka. 

 

Riblji svijet ovog područja je vrlo zanimljiv kao i domaći nazivi za pojedine ribe. Ima tu karasaca, bandara, šaranaca, štukara, somića, bjelica, crvenperki, čikova, linjaka, zlaći i dvije vrste koje su ovo područje naselile krajem prošlog stoljeća, a to su babuška i cvergli.  

 

U ribolovstvu su se ovdje najčešće koristile tradicijske alatke kao što je bacalica, lovilo se mrežom i zapinjale vrške. U Donjoj Bebrini gotovo da nije bilo kuće koja nije imala bacalicu. Osim po najvećoj bari, Dvorini, bacalocom se najviše riba lovila po Sitnjači, Balesavi, Mlaki, Miodružici, Batrićima, Krnjadi, Araluku i Meterima. 

 

Bacalice su izrađivali sami mještani, a zadnji koji ju je doskora izrađivao bio je pok. Ilija Čizmić. Izrađivala se od šiba žestilovine ili rakitovine, rijetko i od šiba drače. Šibe su se sjekle debljine srednjeg prsta, gulile se i sušile na suncu ili u krušnoj peći nakon što se iz nje izvadi ispečeni kruh. Prvo je bilo potrebno od šiba načiniti tri obruča i jedan deblji gornji obruč kojeg su zvali loza, a on se izrađivao od brestovine (jasen). Loza se prvo morala uparit na vatri tako što se provlačila kroz vatru da se ugrije i obgori. Tada se savijala u krug oko panja, uveže žicom i mjesec dana se suši. Nakon sušenja se okivala na sastavcima. S ugrijanim željezom s donje strane loze bušile su se rupe za šibe, moralo ih je biti 55, a šiba 110. Po dvije šibe se zatešu i zabiju u jednu rupu. Zašivaju se ekserčićima na ta tri obruča koja su raspodjeljena tako da od loze do donjeg najvećeg obruča bude oko 70 cm, a razmak između obručeva oko 23 cm. Između svake šibe morao je biti razmak širine jednog prsta. 

 

 

 

Bacnjati bacalicom išli su odrasli ali i djeca. Svi su znali bacnjati pa čak su i neke žene išle. Po vodi se gazilo i bacnjalo (poklapalo) bacalicom. Kad se riba poklopi, odmah se osjeti vibracija jer riba traži rupu između šiba da pobjegne i tako se zna da se nešto poklopilo. Tada se nalegne na bacalicu i jednom rukom hvata poklopljena riba. Da ne pobjegne, drži se za škrge i stavlja u bijelu platnenu torbu koja visi na ramenu svakog ribara. U vodi je često znalo biti pijavica i šuge, a da se zaštite pojedini su noge mazali petrolejem ili su u kakvim starim hlačama bacnjali. 

 

 

Osim ove standardne bacalice, postojale su i bacalice na štapove s kojima se iz čamca bacnjalo po dubokoj vodi. Ove bacalice su imale četvrtasti prorez sa strane na koji je prikvačen mrežasti lijevak. Odozgor su bile poklopljene mrežom, a sa strane su bila prišivena dva štapa s kojim se držala bacalica dok se bacnjalo. Poklapalo se do dna, a dubina bude i do pol štapova. Pojedine ribe su na površinu ispuštale žvorove pa se poklapalo na taj žvor. Kad je riba poklopljena, ona isto traži prolaz i kroz prorezani četvrtasti otvor zavuče se u mrežasti lijevak iz kojeg nema izlaza na drugu stranu. Tada se bacalica izvrne u čamac i riba izvadi iz mrežastog lijevka. 

 

Mata Baboselac - Mišin