Na današnji dan 1060. godine umro je francuski kralj Henrik I. iz dinastije Capet. U to doba u Hrvatskoj je vladao znameniti kralj Petar Krešimir IV., koji je bio možda čak i moćniji od tadašnjih francuskih kraljeva. Naime, u doba spomenutog Henrika I. francuska je kraljevska domena (područje pod izravnom kraljevskom vlasti) bila vjerojatno najmanja u čitavoj francuskoj povijesti. Nominalno se Francusko Kraljevstvo, istina, protezalo od današnje Nizozemske do Španjolske, no u stvarnosti je preko 95% tog teritorija bilo u vlasti feudalaca koji su samo formalno bili kraljevi vazali. Kralj Henrik I. imao je, dakle, vrlo ograničene resurse pa je pribjegavao drugim taktikama. Primjerice, pri jednom sastanku s rimsko-njemačkim carem, kad su raspravljali oko toga kome pripada vojvodstvo Lorraine (Lotaringija) Henrik I. izazvao je cara na dvoboj licem u lice. Car izgleda nije bio neki ratnik pa je po noći pobjegao. Unatoč tome, vojvodstvo Lorraine ipak nije pripalo Henriku I. Zanimljivo je da se Henrik I. oženio mladenkom iz dalekog Kijeva (danas u Ukrajini). Naime, njegova supruga Ana od Kijeva bila je kći velikog kneza Jaroslava od Kijeva. Kad je došla u Francusku, u pismu svom ocu opisala je tu zemlju kao barbarsku, s tmurnim kućama i odvratnim običajima. Ona je znala čitati i pisati na pet jezika (uključujući grčki i latinski), a njen suprug francuski kralj bio je nepismen, kao navodno i francuski dvor općenito. Zanimljivo je da je ona navodno donijela u Francusku i tradiciju dodjeljivanja imena Filip, kojeg je dala sinu (budućem francuskom kralju). U pogledu Henrikove kraljevske domene, spomenimo da je ona bila tako malena da je obuhvaćala Pariz i užu okolicu, Orleans, Dreux, Senlis i Melun.

 

Splitski nadbiskup Rajnerije ubijen kamenovanjem 1180. godine, kad je na brdu Mosor pokušao omiškim knezovima Kačićima oteti zemlju. Sveti Rajnerije (također, Arnir) (Romagna, Italija, o. 1100. - Dubrava, Poljica, 1180.) bio je splitski nadbiskup i mučenik, a danas se slavi i kao suzaštitnik grada Splita. Za splitskoga nadbiskupa imenovan je 1175. godine. Došao je u spor sa Kačićima zbog granica crkvenog imanja koje se nalazilo na granici posjeda između splitske i omiške komune te je 4. kolovoza 1180. godine kamenovan u klancu južno od sela Dubrava u Poljicima. Crkvica Svetog Arnira (Rajnerija) sagrađena je od kamenog klesanca u planinskom klancu na mjestu pogibije, a u podu crkvice do danas izvire voda, za koju puk vjeruje da je čudotvorna.

 

Na današnji dan  1578. godine dogodila se vrlo rijetka situacija da je jedan katolički kardinal postao kraljem. Bio je to Henrik od Portugala, rođen 1512. godine u vladajućoj portugalskoj dinastiji. Otac mu je bio kralj Portugala, ali Henrik je imao čak četiri starija brata, pa nije bilo očekivano da će naslijediti očevo prijestolje. Stoga su mladog Henrika uputili u crkvenu karijeru. Postao je nadbiskup Brage, nadbiskup Evore i veliki inkvizitor Porugala. Kardinalom je proglašen 1545. godine. Zanimljivo je da je to bilo vrijeme silnog uspona Portuglala u doba velikih zemljopisnih otkrića. Portugal je tada postao svjetska pomorska sila. Njegovi brodovi imali su praktički monopol na trgovinu s Azijom preko Indijskog oceana i plovili su od Brazila do Afrike, Indije i Kine. Portugalsko kolonijalno carstvo doseglo je površinu od oko 4 milijuna kvadratnih kilometara. Godine 1543. portugalski su jedrenjaci doprli čak do Japana, kao prvi europski brodovi koji su ikada posjetili tu daleku zemlju. Sudbina je htjela da sva četiri kardinalova starija brata umru prije njega, kao i svi muški potomci te braće. Red je, dakle, došao na kardinala da naslijedi kraljevsko prijestolje. On to nije mogao odbiti jer je bio posljednji izdanak svoje dinastije Aviz-Beja. Postavši kraljem, Henrik se htio razrediti kako bi se mogao oženiti i nastaviti dinastiju. Međutim, papa Grgur XIII. (Ugo Boncompagni), po kome se zove današnji gregorijanski kalendar, nije ga želio osloboditi crkvenih zavjeta. Henrik je umro nakon dvije godine vladanja i s njime je izumrla dinastija Aviz-Beja. Portugalom su tada zavladali strani kraljevi iz dinastije Habsburg – točnije moćni španjolski kralj Filip II.

 

Prema popularnom vjerovanju 1693. godine nastao je prvi, svjetski poznati vrhunski šampanjac Dom Pérignon. Međutim, prvi prestižni cuvée pod tim imenom bio je berba 1921., a u prodaju je pušten tek 1936. Akter brojnih popularnih mitova o tom skupom vintage vinu je Dom Pierre Pérignon. On je bio redovnik benediktinske opatije Hautviller koji je ostavio velik utjecaj na proizvodnju vina u francuskoj pokrajini Champagne, ali i šire. Zato danas njegovo ime nosi prestižni cuvée Moët & Chandona. Popularni mitovi najčešće mu pripisuju 'izum' pjenušavog šampanjca, no to je pogrešna tvrdnja jer je taj stil šampanjca postao dominantan tek sredinom 19. stoljeća, a i Pérignon je u svom radu najviše napora ulagao u sprečavanje druge fermentacije. U Pérignonovo vrijeme nevolja je bila što su mrtvi kvasci ostajali u boci, a njihov je talog zamućivao vino i davao mu neugodan okus. Naknadnim drugim vrenjem razvije se ugljični dioksid koji mu daje lijepu pjenu i osobit okus. Problem s pjenušcima u ono vrijeme bila je druga fermentacija koja se obično odvijala u proljeće, s dolaskom toplijeg vremena. To je često rezultiralo doslovnim uništenjem velikih količina vina jer bi naglo nakupljanje ugljičnog dioksida u bocama uzrokovalo njihovu eksploziju koja se u zbijenim podrumskim uvjetima često razvila u lančanu reakciju. Canon Godinot je 1718. objavio popis pravila za vinarstvo koje je navodno sastavio Dom Pérignon. Među njima je preporuka da se u proizvodnji koristi samo sorta Pinot Noir, te brojni detaljni savjeti o branju grozdova i njihovoj obradi. Još jedna važna stvar koju je zagovarao Pérignon bila je nužnost proizvodnje vina isključivo prirodnim putem, bez dodavanja ikakvih supstanci „sa strane“ pa ga se u današnjim okvirima može smatrati zagovarateljem organskog uzgoja i proizvodnje. Oko ovog radišnog benediktinca isprepletene su brojne priče, od spomenutog „izuma mjehurića“, do prvog upotrebljavanja čepa, mogućnosti da kušajući jednu bobu s grozda pogodi u kojem vinogradu je rasla, a jedna od netočnih legendi je i ta da je bio slijep. No i kada se oduzmu sva preuveličavanja, Dom Pérignon je svojim radom za vinarstvo postigao mnogo više od vina koje danas pod njegovim imenom simbolizira prestiž.

 

1781. godine za župnika u Brodu dolazi Ivan Lipljanić iz Babine Grede i na tom mjestu ostaje četrdeset godina. Lipljanić je bio veseljak i vrlo gostoljubiv čovjek. Na samrti je ostavio sav svoj imetak brodskoj župi, pa je s tim sredstvima župna crkva, koja je bila u vrlo trošnom izdanju, za četiri hvata proširena i za 4 stope povišena. Gradnju je preuzeo Franjo Kitzmann, graditelj iz Nove Gradiške. Gradilo se sve do 1830. godine, a tada je započeta gradnja novog tornja naslonjenog na pročelje crkve. I kad je toranj već bio gotovo sagrađen, popucao je svod ispod njega i on se nakrivio. Graditelj Kitzman kao glavni krivac, nije imao novaca da toranj popravi. Brođani mu prodaju kuću za 72 srebrne forinte i unajme drugog. Bio je to Kimlein polir u brodskoj Tvrđavi. Radove je nadgledao inženjerski časnik Fohman. Ugledni brodski građani Brlić, Muravić Krvolić, Gučić, Jarić i Filipović skupili su 500 forinti za postavljanje metalne kupole na toranj. Brlić i Skalica financirali su uređenje ulaznih vrata, a svih šest brodskih cehova dalo je novce za kupovinu velike ure u Novom Sadu. Tako je zahvaljujući početnim sredstvima iz testamenta Ivana Lipljanića Brod dobio obnovljeno i dograđenu crkvu Sv. Stjepana. Njegov nasljednik Hartman, koji je sve radove inicirao i nadzirao tada se posvetio uređenju unutrašnjosti crkve. Brodski stolar Albert Toma napravio je nove pobočne oltare i propovjedaonicu, slike je oslikao slikar Keller, za 300 forinti su kupljene orgulje iz franjevačke crkve, a cehmeštar Josip Muravić, brodski krojač, kupio je veliki luster. Zaslužni župnik Đuro Hartman umro je 1939. godine. 

 

Na današnji dan 1796. godine završila je bitka kod talijanskog mjesta Lonata, u kojoj su se sukobile francuske trupe pod Napoleonom Bonaparteom i trupe Habsburške Monarhije pod zapovjedništvom podmaršala baruna Petra Vida Gvozdanovića (prezime mu se u stranim izvorima ponekad piše i Quosdanovich). Mjesto Lonato nalazi se u blizini jezera Garda (Lago di Garda) – najvećeg jezera u Italiji, i to kod južne obale jezera, otprilike na pola puta između Venecije i Milana. Važno je napomenuti da Napoleon u to doba još nije bio na čelu francuske države, nego je bio tek mladi general u usponu. Upravo u proljeće te godine dobio je svoje prvo veliko zapovjedništvo – ono Talijanske armije (koju su činili vojnici revolucionarne Francuske poslani na bojišta u Italiju). To zapovjedništvo Napoleon je dobio vjerojatno zahvaljujući činjenici da je njegova novopečena supruga Jozefina bila bliska s moćnim francuskim direktorom Barrasom (u to doba revolucionarnom Francuskom upravljao je tzv. Direktorij s pet direktora, a Barras je bio najvažniji od njih). Napoleon je u Italiji uspio postići slavne pobjede, uključivši i pobjedu u Bitki kod Lonata na današnji dan. Taj mu je uspjeh bila ključna odskočna daska za daljnje napredovanje i za konačno preuzimanje vlasti u Francuskoj. Zapovjednik s kojim je Napoleon odmjerio snage zvao se Petar Vid Gvozdanović i rođen je na području hrvatskog Žumberka. Gvozdanovići su bili plemići, pripadnici uskočkih obitelji koje su se doselile na Žumberak. Posjedovali su dugu tradiciju službovanja u vojskama Habsburške Monarhije. Otac Petra Vida Gvozdanovića također je bio časnik. Po vjeri su Gvozdanovići bili grkokatolici (priznavali su papu). Petar Vid Gvozdanović dosegnuo je u vojsci čin podmaršala (Feldmarschalleutnant), a nagrađen je i visokim odlikovanjem Komanderskog križa Reda Marije Terezije (to isto odlikovanje, koje se nosilo na traci oko vrata, krasilo je kasnije i bana Josipa Jelačića). Dapače, podmaršal Petar Vid Gvozdanović dobio je i titulu baruna (barunsku je titulu posjedovao i Josip Jelačić po ocu, a kasnije je postao čak i grof). Podmaršal barun Petar Vid Gvozdanović umro je 13. kolovoza 1802. godine u svom dvorcu u Čeićima kraj Grabra na rodnom Žumberku, u doba kad je Napoleon već preuzeo vlast u Francuskoj.

 

1858. godine umro je i sahranjen u Budimpešti, u kripti franjevačke crkve sv. Stjepana Marijan Jaić, franjevac, teolog, profesor, pisac, muzičar, muzički pedagog i pisac. U franjevački red ušao je nakon školovanja u Brodu i Iloku. Teologiju  je studirao u Baji i Aradu. Razne crkvene dužnosti obavljao je u Vukovaru, Aradu, Mohaču, Osijeku i Budimu. Zaslužan je za gradnju južnog krila franjevačkog samostana u Brodu. Njegovo djelo „Vinas bogoljubnih pismah“ objavljeno je za njegova života sedam puta. 

 

1871. godine utemeljen je u Brodu prvi novčani zavod Broodersparkasse na čelu s predsjednikom Jovanom Popovićem, potpredsjednikom Mihaelom Tassovcem i upravom: Skender Radosavljević, Josip Ferić, M. Gitman. 

 

Na današnji dan 1875., umro je Hans Christian Andersen, danski pisac bajki, jedan od najomiljenijih i najslavnijih pisaca na svijetu. Andersen je rođen 2. travnja 1805. u gradiću Odenseu. Bio je sin siromašna postolara i majke koja je poslije smrti muža morala raditi kao pralja. Uz pomoć pokrovitelja, direktora Kraljevskog kazališta, Jonasa Collina, Andersen uspijeva završiti školovanje i studij na sveučilištu. Na svojim poznatim putovanjima na koja kreće najprije po domovini, a onda gotovo po svim europskim zemljama, a naročito po Italiji, Francuskoj i Njemačkoj. Putovao je također i po Aziji i Africi, sve vrijeme stvarajući nova djela. Njegovo je prvo uspješno djelo bio putopis „Šetnja od Holmenskog kanala do istočne točke otoka Amagera“ iz 1829. godine. No, postao je poznat tek romanom „Improvizator“ iz 1835., koji je napisao nakon putovanja po Italiji, oslikavajući u njemu borbu mladog pisca za afirmaciju. Bogati opisi talijanskog narodnog života izazvali su divljenje publike te je roman odmah bio preveden na nekoliko stranih jezika. Andersenove priče ili bajke bile su u početku živa i dopadljiva prepričavanja onoga što je čuo u djetinjstvu, a kasnije ih je i sam stvarao. U njima se fantastično, legendarno i mitsko stapa s neposrednim, zbiljskim svijetom.

Malo tko nije pročitao ili gledao film „Mala sirena“, čuo za „Palčicu“, „Snježnu kraljicu“, „Ružno pače“, ili „Djevojčicu sa šibicama“ i mnoge druge priče tog velikog pisca koji je poklonio nebrojeno mnogo divnih trenutaka i djeci i odraslima. Andersenove bajke su prevođene na četrdesetak različitih jezika. Njegovih više od 150 priča za djecu tiskana su u milijunima primjeraka diljem svijeta i bila su nadahnuće za stvaranje mnogih kazališnih djela, baletnih predstava, filmova, skulptura i slika, a njihovog tvorca Hans Christian Andersena ovjekovječile kao jednu od najvećih figura svjetske literature. Nakon života ispunjenog bogatim književnim radom i putovanjima, Andersen umire 4. kolovoza 1875. u Kopenhagenu kao počasni profesor i počasni građanin Odensea.

 

Na današnji dan 1892. godine počinjena su stravična umorstva u obitelji Borden u gradiću Fall River u Massachusettsu. Služavka Bridget Sullivan svjedočila je da je taj dan ležala u svojoj sobi, kad je začula zapomaganje Lizzie Borden da joj je netko ubio oca - Andrewa Bordena. Zatekli su ga u dnevnom boravku kako leži mrtav na kauču, 10 ili 11 puta zasječen sjekirom. Činilo se da je bio spavao kad je napadnut. Malo kasnije, kad su došli susjedi i liječnik, otkrili su i tijelo Lizzieine majke Abby Borden na katu u gostinjskoj sobi. Lubanja joj je bila razbijena pomoću 9 udaraca sjekirom. U podrumu je pronađena sjekira, po svemu sudeći očišćena od krvi. Policija je u to doba bila još skeptična prema nedavno uvedenom forenzičkom uzimanju otisaka, pa nikakvi otisci prstiju nisu uzimani sa sjekire. U kući nije pronađena nikakva krvava odjeća, no Lizzie Borden (kći ubijenih) nekoliko je dana kasnije spalila jednu svoju plavu haljinu u kuhinjskom štednjaku. Tvrdila je da je to učinila zato što je haljinu umrljala naslonivši se na svježu boju. Lizzie Borden uhićena je tjedan dana nakon ubojstava. Suđenje je privuklo ogromnu pažnju američkih medija, slično kao kasnija suđenja O.J.Simpsonu ili atomskim špijunima Rosenberg. Nakon 10 i pol mjeseci sudskog procesa, porota je oslobodila Lizzie. Naime, nije bilo dokaza da je ona počinila zločin. Do danas su ta ubojstva ostala misterij. Nepoznato je da li ih počinila Lizzie ili netko izvana. Postoje razne teorije, od kojih neke smatraju da je ubojica zapravo bila navedena služavka. Druge teorije govore da je ubojstva počinio Lizziein polubrat, nezakoniti sin njenog oca, ili sama Lizzie, ali u pomućenom stanju uma. Misterij još i danas zanima mnoge Amerikance i potiče ih na istraživanje.

 

U Amsterdamu su 1944. godine nacisti uhitili i deportirali Anne Frank i njezinu obitelj.

Dnevnik Anne Frank dio je 35 djela svjetske dokumentarne baštine „od opće važnosti“ koja je UNESCO ove godine uvrstio u popis „Sjećanje svijeta“.

 

1947. godine rodila se u Brodu Jasenka Tučan, rođena Brkljačić. Diplomirala je na Pedagoškoj akademiji u Rijeci. Od 1987. godine živi u Belgiji. U početku se bavila macrameom, ističući elementarnsot materijala i slobodne ritmove čvorova. Slijede tapiserije bliske informelu, naglašenih struktiralnih i taktilnih vrijednosti površine (Sprudovi, Obluci). Poslije 1977. tapiserije se osamostaljuju u prostoru, postaju objekti ili instalacije. Oko 1982. Godine tkanje postaje plošno, a crtež i boja sve važniji. Ciklus Dama s jednorogom postmodernistička je reinterpretacija kasnogotičke francuske tapiserije nadahnute srednjovjekovnom legendom (San jednoroga, Dvije dame, Zlosretni susret). Samostalno je izlagala u Zagrebu, Trogiru, Beogradu, Rovinju, Poreču, Slavonskom Brodu, Aranđelovcu, Torinu, Milanu, Parizu, Clunyju, Liègeu i Bruxellesu.  

 

Vojno-redarstvena akcija Oluja započela je 1995. godine, a u njoj su Hrvatska vojska i policija oslobodile okupirana područja pod nadzorom pobunjenih Srba, na kojima je bila uspostavljena paradržava Republika Srpska Krajina. Operacijom je u hrvatski ustavno-pravni poredak vraćen cijeli okupirani teritorij osim istočne Slavonije, odnosno 10.400 četvornih kilometara ili 18,4 posto ukupne površine Hrvatske. Pripreme za opsežnu akciju bile su Operacija Maslenica i Medački džep, te Zima '94., Skok-1, Bljesak, Skok-2, Ljeto '95. i još neke manjeg intenziteta. Mirovne snage UN-a koje su bile razmještene uz bojišnicu (UNCRO) unaprijed su obaviještene o početku operacije. Oluja je počela u 5 sati ujutro, kada je najveći dio Hrvatske vojske zajedno s policijskim specijalcima krenuo u napad na bojišnici od Jasenovca na istoku do Bosanskog Grahova na jugu. Prije samog napada, Hrvatsko ratno zrakoplovstvo je napalo neprijateljske centre veze i zapovjedna mjesta (Jelavac, Petrova gora, Banski Grabovac i Bunić). Istovremeno se topovima i raketama tuklo po prednjoj crti i dubini srpskih snaga. Operacije su se odvijale u četiri sektora: Banovina, Kordun, Lika i Dalmacija, a u njima je sudjelovalo između 150 i 200 tisuća hrvatskih vojnika od kojih oko 50 tisuća pripadnika redovne vojske. Vojska RSK brojala je oko 40 tisuća vojnika na zapadnom i 20 tisuća vojnika na istočnom bojištu no ovi drugi se nisu borili. Treba istaknuti da je prvi dan Oluje za Hrvatsku vojsku bio najkrvaviji dan čitavog Domovinskog rata. Toga dana u žestokim borbama za probijanje prvih srpskih linija život je izgubio 121 hrvatski vojnik. Ukupni hrvatski vojni gubitci bili su 174 poginulih, 1.100 ranjenih vojnika, 3 zarobljena, 15 nestalih. Nepovratni gubici Srpske vojske Krajine bili su znatno veći od hrvatskih. Po hrvatskim podacima, do 21. kolovoza 1995. asanirano je i uredno sahranjeno 560 poginulih pripadnika SVK. Nakon većinom uspješnih prvotnih proboja kroz srpske linije obrane vojska i političke strukture RSK počele su ubrzano povlačenje kupujući vrijeme pregovorima o predaji. Srpska strana znala je da se na njih sprema veliki napad koji su očekivali u srpnju te su od tada bili u stanju najviše uzbune, a razrađeni su i planovi masovne evakuacije vojne opreme, vojnika i civila. Taj egzodus odobrili su i pokrenuli general Mile Mrkšić i predsjednik RSK Mile Martić te ga kasnije uz preuveličavanje pokušali prikazati kao ciljano protjerivanje srpskog stanovništva s područja tzv. Krajine. Tijekom evakuacije ta područja je prema hrvatskim podacima napustilo 90 tisuća, prema UN-ovim 150 tisuća, a prema srpskim 250 tisuća ljudi. Tijekom same operacije hrvatske vojne snage nisu srušile niti jedan vjerski objekt niti je bilo masovnog uništavanja imovine. No, u razdoblju nakon akcije zabilježena su kriminalna djela ubojstva nad pojedinim preostalim Srbima, kao i paljenje napuštenih kuća i drugih objekata. Prema hrvatskim izvorima nakon Oluje nestalo je nekoliko stotina građana srpske narodnosti, dok srpski izvori govore o 2.500 nestalih Srba. Na hrvatskim je sudovima u slučajevima vezanim uz zločine nakon Oluje optuženo 1.949 osoba hrvatske nacionalnosti, dok su osuđene 1.492 osobe, od toga za ubojstvo 27 osoba. Operacija Oluja je najpoznatija i najveća operacija Hrvatske vojske i jedan od simbola Domovinskog rata. Iako njome nije oslobođena cijela zemlja, Oluja se računa kao kraj rata u Hrvatskoj, dok je u BiH odigrala ključnu ulogu oslobađanjem bihaćkog džepa. Njome se promijenio strateški odnos snaga u cijeloj regiji, ali vjerojatno najvažniji rezultat je poraz koncepta Velike Srbije na tlu Hrvatske i stvaranje uvjeta za svršetak rata u BiH.

 

Na Olimpijskim igrama u Atlanti Hrvatska rukometna reprezentacija 1996. godine osvojila je prvu zlatnu olimpijsku medalju u hrvatskoj povijesti. 

 

Na današnji dan 1997. godine umrla je Francuskinja Jeanne Calment kao najstarije ljudsko biće u zabilježenoj povijesti. Naime, ona je doživjela starost od 122 godine i 164 dana, što je preko 3 godine duže od sljedeće najstarije osobe - Sarah Knauss iz SAD-a. Spomenimo i činjenicu da žene čine prvih 8 najdugovječnijih zabilježenih osoba u povijesti, a tek je na 9. mjestu jedan muškarac (Jiroemon Kimura iz Japana). Jeanne Calment rođena je još davne 1875., a imala je nevjerojatan raspon životnog vijeka sve do 1997. godine. Zanimljivo je da je cijeli svoj život provela u francuskom gradu Arlesu. Sve do svoje 100. godine vozila je bicikl, a do 110. je živjela samostalno i tek se tada preselila u starački dom. U pogledu prehrane, pripisivala je svoju dugovječnost i mladolikost maslinovom ulju, koje je navodno stavljala na svako jelo. Naime, grad Arles, u kojem je Jeanne provela život, nalazi se na jugu Francuske, gdje dominira mediteranska kuhinja. Također, Jeanne Calment pila je porto i jela čak oko kilogram čokolade tjedno. Udala se još kad joj je bila 21 godina, a suprug joj je umro 1942. godine. Dakle, posljednjih 55 godina života provela je kao udovica. Postala je baka 1926. godine, no nadživjela je i svoju jedinu kćer i svog jedinog unuka. Vrlo je zanimljivo da je u dobi od 13 godina Jeanne upoznala slavnog slikara Vincenta van Gogha, koji je jednom prilikom došao u trgovinu njenog ujaka. Naime, van Gogh je od 1888. godine doista živio u njenom gradu Arlesu. Njemu je tada bilo 35 godina, a umro je samo dvije godine kasnije.

 

Rođeni na današnji dan su: Leopold I. Austrijski (1290.), Urban VII., papa (1521.), francuski književnik, Francois Hédelin, abbé d'Aubignac (1604.), Knut Hamsun, norveški pisac i nobelovac (1859.), britanska kraljica majka, Elizabeta (1900.), Louis Armstrong, američki glazbenik (1901.), švedski humanist, Raoul Wallenberg (1912.), Billy Bob Thornton, američki glumac (1955.), 44. Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, Barack Obama (1961.), Ladislav Ilčić, hrvatski političar i violinist (1970.), argentisnki nogometaš, Kily González (1974.), Antonio Valencia, ekvadorski nogometaš (1985.).