"Svetkovina Uskrsa proslava je neizmjerne Božje ljubavi prema čovjeku!"
"Svetkovina Uskrsa proslava je neizmjerne Božje ljubavi prema čovjeku!"
„Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvoriše oči te ga prepoznaše.“ (Lk 24,30-31) – naslov je uskrsne pastirske poruke i čestitke đakovačko-osječkog nadbiskupa metropolita mons. dr. Đure Hranića. Nadbiskup tom prigodom aktualizira problematiku čovjekova odnosa prema hrani i jelu, upozorivši kako je bacanje hrane isto što i krasti sa stola onoga tko je siromašan. Tekst uskrsne poruke mons. Hranića prenosimo u cijelosti...

Draga braćo i sestre!

Euharistija – uskrsnućem preobražena stvarnost.

Svetkovina Uskrsa proslava je neizmjerne Božje ljubavi prema čovjeku. Nakon dana beznađa i ustuka pred silom ovoga svijeta koja je razotkrila svoje tvrdokorno srce zatvoreno Božjoj milosti, uskrsno nam jutro otkriva da je Bogu sve moguće. Kad se činilo da je smrt pobijedila i nestala svaka nada u bolju budućnost, ona je na uskrsno jutro proplamsala u svoj svojoj snazi i ljepoti. Kristovim uskrsnućem preobražena je sveukupna naša stvarnost. To ponajviše otkrivamo u euharistiji gdje njegovo tijelo i krv postaju izvorište novog života. Primajući tijelo i krv Isusa Krista, „bivamo učinjeni dionicima božanskog života na sve odrasliji i svjesniji način… I doista, ne mijenja se euharistijska hrana u nama, nego mi iz tog blagovanja izlazimo tajanstveno izmijenjeni. Krist nas hrani sjedinjujući nas sa sobom, on nas 'privlači u sebe'“ (Sacramentum caritatis, 70). Na taj se način u nama oblikuje bitno euharistijska narav kršćanskog života, jer „danomice omogućuje postupnu preobrazbu čovjeka koji je milošću pozvan biti slikom Sina Božjega“ (Isto, 71). U euharistiji su tako ljubav prema Bogu i bližnjemu sjedinjene u jedno postojanje, a ljubav postaje sastavni dio naravi Crkve i izraz samog njezina bića. Slaveći kao Crkva euharistiju, mi njegujemo želju da se ona sve dublje ureže u naše biće te da ojačani njome živimo korjenitu novost koju je Krist donio u našu svagdašnjicu. Postajemo prepoznatljivi svjedoci te novosti u obitelji, na radnom mjestu i općenito u društvu. Otajstvo euharistije nas osposobljuje da se odvažno založimo u izgradnji pravednih struktura ovoga svijeta kako bi u njih unijeli novost odnosa, čiji je neiscrpni izvor u Bogu. 

Doniranje hrane – plod zajedništva za euharistijskim stolom. 

Učenici su uskrslog Isusa prepoznali u lomljenju kruha: „Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvoriše oči te ga prepoznaše“ (Lk 24,30-31). Zajedništvo za Kristovim euharistijskim stolom i nama daje svjetlo i snagu da prepoznamo uskrsnu novost života, što među ostalim očitujemo i svojim odnosom prema hrani. Naime, bacanje hrane je grijeh i u nebo vapijuća nepravda koju čini „stari čovjek“, zatvoren za ponudu spasenja po „novom čovjeku“ Isusu Kristu (usp. Rim 6,1-14). Čovjek je upravitelj stvorenoga svijeta, pozvan zajedno sa svim stvorenjima, i u njihovo ime, hvaliti Stvoritelja. No, udaljen od Boga i zahvaćen grijehom, on srozava dostojanstvo stvorenja na puku robu, samo kako bi ostvario što veći profit. Zbog toga mnogi čak i gladuju. Svjedoci smo otvaranja trgovina s hranom pred istekom roka (očito za „drugorazredne“ siromašne građane) ili se njome manipulira te ju se prepakiranu vraća na trgovačke police. A velike količine proizvedene hrane se čak i bacaju, jer je u neuređenom društvu bacanje hrane isplativije od njezina doniranja potrebnima, dobrotvornim ustanovama te socijalnim udrugama i samoposlugama. Među takva društva, unatoč dobroj volji mnogih zauzetih i hrabrih osoba i već donesenih, ali nedostatnih zakonskih odredaba, moramo, nažalost, ubrojiti i naše hrvatsko društvo. Kako je potresno, snažno i jasno Papino upozorenje kako je "bacati hranu isto je što i krasti je sa stola onoga koji je siromašan“ (LS 50). Poštovanje prema hrani kao Božjem daru, solidarnost sa siromašnima i doniranje hrane svjedočanski je plod slavlja Kristova uskrsnuća i uskrsne preobrazbe, koja se s euharistijskoga stola pretače u poslanje Crkve i naš kršćanski poziv.

Miris grobne truleži i smrti u kulturi odbacivanja.

Želimo istaknuti i problem gubitka hrane, kao i njezina rasipanja u pretjerano tržišno orijentiranom sustavu, što se javlja u svim etapama nakon žetve/berbe, tijekom prerade, skladištenja, transporta i prodaje te kroz lance proizvodnje, distribucije i ugostiteljstva, uvijek uz ozbiljne štete za prihod krajnjih, a posebno malih, proizvođača. Istodobno se mora upozoriti i na miris grobne truleži te kulture odbacivanja (Isto, 16) i smrti (sv. Ivan Pavao II., Evanđelje života, 18) u ugrožavanju stvorene stvarnosti od strane onih čiji stil života i prehrana zahtijevaju velike količine zemlje i vode (LS 16-52). U korijenu društva obilježena sebičnošću i individualizmom te svih društvenih problema i kriza uvijek se nalazi duboka moralna i kulturološka kriza, koja se pothranjuje „idejom da ne postoje nepobitne istine koje vode naš život“, da nam je sloboda bezgranična, u čemu tako lako nabuja te nas guši „rasipnički odnos“ prema stvorenom svijetu „koji započinje tamo gdje više ne priznajemo nijednu višu instanciju od nas samih, već gledamo samo sebe“ (Isto, 6).

Zauzetost u prilog ugroženih i obespravljenih - znak započete uskrsne preobrazbe. 

„Grabili smo naprijed punom brzinom, osjećajući se snažno i sposobni za sve. Vođeni pohlepom za profitom, pustili smo da nas stvari potpuno obuzmu i žurba omami. […] Nismo se probudili pred svjetskim planetarnim ratovima i nepravdama, nismo slušali krik siromaha i našega teško bolesnog planeta. Nastavili smo neustrašivo dalje misleći da ćemo uvijek ostati zdravi u jednom bolesnom svijetu“ (papa Franjo, Homilija 27. ožujka 2020.). „Suočeni smo ne s dvije odvojene krize, jednom okoliša, a drugom društvenom, nego s jednom jedinom i kompleksnom krizom, socio-okolišnom krizom“ (LS 139), čiji je izraz kultura odbacivanja. Da bismo se ozbiljno uhvatili u koštac s uzrocima te krize, potrebna je uskrsna preobrazba, koja je plod zajedništva s uskrslim Gospodinom oko euharistijskoga stola i dubokog unutarnjeg obraćenja pojedinaca i zajednice (usp. Isto, 202-221), utemeljenog na „brižnoj svijesti da nismo odvojeni od ostalih stvorenja, nego da s ostalim živim bićima na svijetu tvorimo divno sveopće zajedništvo“ (Isto, 220). Kristova uskrsna preobrazba, koja prožima cjelokupnu stvorenu stvarnost, očituje se ponajviše u kršćanskoj zauzetosti i solidarnosti s marginaliziranima. Izgradnja pravnog okvira u prilog ugroženih i obespravljenih i socijalna ljubav koja rađa unutarnji poticaj što nas ohrabruje, motivira i jača među ostalim i za doniranje hrane, 'plod je susreta s uskrslim Isusom Kristom' i „bitan dio kreposnog života; to nije tek mogući ili sporedni vid našega kršćanskog iskustva“ (usp. Isto, 217). 

Draga braćo svećenici i redovnici te sestre redovnice!

Dragi vjeroučitelji u školi i suradnici u župnoj katehezi, dragi volonteri u karitativnim i socijalnim udrugama, samoposlugama i kuhinjama, draga braćo i sestre koji na bilo koji način sudjelujete u stvaranju vrijednosnog ozračja i oblikovanju zakonodavstva u našem hrvatskom društvu! Oduprimo se bacanju hrane i založimo se za potrebne među nama. Budimo i na taj način svjedoci vjere, nade i ljubavi što nam ih daje uskrsli Krist i trajno ih obnavlja zajedništvom euharistijskog stola. Svima vama, u zajedništvu s mons. Marinom Srakićem, nadbiskupom u miru i mons. Ivanom Ćurićem, pomoćnim biskupom, od srca želim radostan i blagoslovljen Uskrs!

U Đakovu, o svetkovini Uskrsa 2021.

Đuro Hranić
nadbiskup metropolit