Ljeto 2020. ili kako sam naučio ne brinuti se i zavolio kišu usred srpnja
Često provedemo cijeli život razmišljajući o stvarima na koje zapravo ne možemo promijeniti.
Često provedemo cijeli život razmišljajući o stvarima na koje zapravo ne možemo promijeniti.
Zamisli majko kako je, probudiš se jedno jutro, može to biti Novogodišnje jutro ili neko sljedeće u Novoj godini koja dolazi, ali zamisli samo kako je, probudiš se i mene nema. Nisam mrtva, zapravo možda i jesam, ne znamo. Nisam otišla, zapravo možda i jesam, ne znamo. Nema me danima, nema me mjesecima, nema me s noćima, nema me s jutrima. A ti plačeš, duša te boli, želiš vjerovati, ali u što da vjeruješ kada nemaš kome, kada nemaš čemu? Suzana je jedna takva majka. Davor je jedan takav otac. David je bio jedan takav sin.
Nemojte očajavati, nije do vas. Ne, niste samo vi jučer trubili nakon prve sekunde upaljenog zelenog svjetla na semaforu onome jadniku u autu ispred vas. Ne, niste samo vi jutros psovali biciklistu jer je možda, a možda i nije vozio van prometnih propisa. Nikako niste samo vi prokleli onu tetu iz banke, proklelo ju je toliko ljudi, da ako ju slučajno i pogodi vlak, ne brinite, neće se znati koje joj je točno proklinjanje presudilo.
Ako si čitavši naslov pomislio “Evo ga, još jedan novinarčić i još jedan tekstić koji se bavi nepostojećim stereotipima, neznanim povjesnim stigmama i nikada potvrđenim teznama o malom, ponosnom narodu...”, onda si vjerojatno na pravome linku. Ovo je tekst baš za tebe.
Život je jedno konstantno odrastanje. Iz dana u dan postajemo drugi ljudi. Možda toliko drugačiji da čovjek od danas ne bi preoznao čovjeka od jučer. Jučer sam determinirano odbacivala nešto, danas to bez imalo averzije činim. Sjetite se samo što ste sve osuđivali kao djeca, čemu ste se zgražali i sebi kroz pubertet obećavali kako nikada nećete napraviti tako nešto, a sada vam nije jasno kako to da ste baš vi jedan od onih preljubnika, ovisnika ili lažljivaca.
Kolibri, ptica veličine nekoliko centimetara, jednom godišnje seli 380 kilometara južno. Naravski, kako zima završi na Sjeveru, oni se vraćaju. Prvo, tako dug put za tako malu pticu - čudo, drugo, kako oni znaju gdje treba ići, nagonski? Svjesno? Da da znam, nikada nije dokazano da životinje imaju svijest, i pričaj ti što hoćeš, ali mali kolibri kojemu je jedino od njega samoga manji njegov mozak i dalje leti za vječnim ljetom, odnosno tamo gdje mu je bolje, a ne ti...ili ja, mi skrolamo i gledamo nekakve nametnute inFLUencere, koji kao da svaki ima green key doma, pa ju razvuče i tri puta dnevno bude u tri različita grada, osim pred Božić, tada su svi u kolibama – na selu.
Dugo me mučilo jedno pitanje, kratkoročno ipak naspram količine vremena koju narod troši neprestano se pitajući „zašto nam je u državi ovako“. Ne bih danas ulazio u političke, posebice geopolitičke razloge zbog kojih se ratovi i pljačke kroz zakone i društvena uređenja provode u nas i svijetu.
Poštovani drogaši, poštovana nacijo koja sve manje zaslužuje poštivanje, drago mi je pisati vam ponovo nakon 13 mjeseci kreativne stanke, odnosno opće životne paralize. U redu, priznajem, pišem sebi i zbog sebe, ne zbog drugih – da ne bih čupao kosu i bacao naokolo predmete kad se sjetim gdje živim.
Iako je jedno pravi utvrđeni grad s 15.000 stanovnika, a drugo tek tvrđava solidne veličine - neke paralele bi se jednog dana mogle povući. Ako vjerujemo u urbanu legendu da je EU bila spremna dobro posegnuti u vlastite fondove da bi obnovila tvrđavu, a to netko nije znao/htio/želio poentirati - onda sudjelovanje na nekom velikom festivalu poput Exita stvara još veći žal.
Odmah da se razumijemo, ovo nije putopis. Nisam do sada pisala putopise, pa neću ni ovoga puta.