I to s morem samo je kap u moru događaja nakon kojih ovdje nitko više neće imati budućnost. Kako uopće razmišljati o budućnosti ili bilo čemu bitnome kada je ovaj divan svijet prepun ljudima bitnijih distrakcija - od nogometa, tračeva, dijeta, stranaka i izbora bez izbora, preko crnih i crvenih pa sve do najveće današnje nebitne fascinacije u nacije - svi se navlaže kad čuju za vlažnost zraka, zrake sunčevog svjetla, pahulje, a od kapljica kiše idu im kapljice na oči - valjda im se zbog straha plače. I dok se prokomentira nogomet, dok se udari šalama po saborskim krvnicima naroda biranim od strane tog istog naroda, dok se malo previše popriča o vremenu vani - brzo prođe jedan robovski dan na kraju kojeg je narod sretan jer nije morao razmišljati o sebi ili budućnosti svoje djece. Znam, teško je to... Lakše se zabavljati drugim stvarima dok vrijeme sve brže istječe.

Osim samog sporta, narodu su najveći sport i zabava postali strah i pričanje o vremenu iako je na selu sve manje ljudi pa više nikome ne bi trebalo biti bitno to što pada kiša, snijeg , led ili sija sunce. Koga briga što sunce sija kad sijanja usjeva gotovo više nema. Ima uvoza. Hm, sad nisam siguran da li sunce sija ili sja, ali mi sijanje svakako odgovara u igri riječi. Nema veze, ipak sam tehničke struke sa žestokom jezičnom deformacijom, a malo koji Hrvat će u vlastitom jeziku i ovom tekstu primijetiti greške. Pogotovo ako je čitatelj mlađe dobi. No da ne skrećem s glavne teme, idemo dalje, a tema je zapravo dosađivanje. Da - dosađivanje, ali i kao mnogo puta do sada - kontrola masa. 

Ne znam, možda i sam po čitav dan ne bih imao o čemu pričati osim o vremenu vani, samo da nisam odustao od 99% praćenja svih medija. Na internetu barem biram sadržaj. Ne sjedi mi se kao zombi pred televizorom. Pogotovo radi onih društvenih inženjera pod krinkom TV i novinskih meteorologa. A i ne da mi se kao ostatku nacije patiti od meteoropatije samo zato jer slušam biometeorološke prognoze. Zarastao otvoreni prijelom ne boli me kad se sunce skrije iza oblaka.

Dakle, o čemu to sad pričam? Pa pričam o ovome jer su mi dosadne priče o vremenu. Ne sjećam se kada sam zadnji puta pri prvom jutarnjem kontaktu s radnim i ostalim narodom čuo nešto drugo osim komentara o vremenu. Uvijek mi je draže bilo standardno "dobro jutro". Prije nekog vremena čujem od poznanika "nastradali smo" i pogledam ga, a on veli "evo nam kiše". "Ma", rekoh, "mi smo kao mali trčali po kiši i nije to bila nekakva senzacija". Ne bi me to čudilo da smo van kaveza kuća i stanova te automobila u gradu, da nam kiša igra nekakvu ulogu u poljoprivredi. Briga me za kišu kad ću kasnije doma jesti domaće jabuke, taj hrvatski proizvod iz Argentine ili Burme. Već su toliko umjetne da ih možda čak od plastike izrađuju djeca-roblje u podrumima Tajvana.

U redu, nisam ni sam nekakav robot ili igračka sklopljena u podrumima Kine pa mi stoga zna biti hladno, vruće... I sam ponekad teško podnosim sparinu. Ali mi je još teže podnositi senzacionalnost kod npr. korisnika društvenih mreža. Kada počne padati snijeg, meni krene padati mrak na oči, a rasti impotencija od muke jer znam da će mi se ekran ispuniti fotografijama nečijeg šljivika u snijegu kao da je to nekakva posebna stvar. Uistinu je čarobno osjetiti Majku Prirodu i svijet oko sebe, pogotovo kada malo izmaknem u prirodu, ali slike parkirališta u Zapruđu na kojima su asfalt i automobili prekriven snijegom - nisu mi uopće zabavne. Zabavnije mi je kada pored tolikih izvora informacija u svijetu ljudi još ne znaju za službene linkove o geoinženjeringu na stranicama UN-a, Reutersa ili The Guardiana. Još ispadnem budala i teoretičar zavjere ako pitam ljude vide li izmaglicu na nebu i prigušeno sunčevo svjetlo za potpuno vedrih dana iako nemamo smoga ovdje ili kad nekoga pitam sjeća li se barem jednog dana posljednjih godina koji je bio sunčan, a da vjetar nije manijakalno puhao. Što ću, hendikepiran sam primjećivanjem svijeta oko sebe, breme je to u današnje vrijeme.

I nije bitno koliko su vremenski uvjeti generirani ili spontani, barem ne u ovom tekstu. Bitno je to da su vremenske prognoze danas oružje kontrole uma širokih masa. I to je živa istina, to su znaci današnjeg vremena, vremena u kojem se obično ljeto u medijima pretvorilo u strahotne toplinske udare, obične mećave u kataklizme svemirskih razmjera, a kiša u smrtonosne kapi koje će vam usrati dan i čitav život. A tek običan snijeg ili ljetni pljusak, uuuuu! Bojte se, bojte se smrtnici, strepite pred vakulizmima, nemojte slučajno obratiti pažnju na bujanje naci-NATO-a, politike Amerike i EU, totalne kontrole kretanja i misli... Ako ste planirali uzeti vikend-odmor u prirodi, otkažite odmah u utorak jer su, eto, najavili moguću kišu. Nemojte se kretati, a jedino možete, tko se to usudi, sjesti u auto i otići dvadeset metara dalje u nekakav šoping centar da educirate djecu kako se živi. Nemojte da vam djeca pokisnu ili nedajbože budu na vjetru ili propuhu. Kupite im GMO višnje iz Bangladeša, i to one skroz svježe. Nemojte šetati šumom i selom da ne bi slučajno nekom susjedu malo zagrabili rukom po grani da se najedu. Kiša je, čovječe, vruće je - nebitno, odvedite ih na klorom punjen gradski bazen da ne bi pokupila virus HIV-a na Mrežnici ili Savi. A ako ste na moru, namažite ih kao svi zdravom kremom za sunčanje kako oni prirodni debili ne bi uživali u nesmetanom prolasku kroz mirisne mrlje plićaka koje se presijavaju na radioaktivnom suncu.

Evo, svi su već ludi, a i ja sam poludio od nervoze jer sam si razbuktao strasti pišući ovaj tekst. Kolektivno ludilo očito je znak današnjeg (ne)vremena. Idem, ne mogu više pisati, odoh se baciti sa zgrade jer tko će preživjeti ljetnu sparnu noć, nije to sve više normalno, tko može trpiti noćnih 30 stupnjeva u jedno obično ljeto... Laku noć, vrijeme je za povući se od straha u krevet. Do idućeg čitanja! Do tada se odlučite jeste li ustaše ili partizani, nemojte slučajno primijećivati što se oko vas događa. Zdravo, drugovi, za krevet -spreman!