Žetva pšenice na slavonskim poljima je u punom jeku. Ovoga ljeta malo kasni zbog obilnijih proljetnih kiša. Ratari nisu baš sretni zbog toga, niti očekuju dobar urod i kvalitetno Zlatno zrno, a otkupna cijena žita je priča za sebe. Zato se gotovo svi s nostalgijom prisjećaju nekih prošlih vremena kada su srp, kosa, dreš, levator (...) značili puno više od suvremenih kombajna i automatskih vršalica, a od uroda se moglo lijepo živjeti.
Slike žetve u tradiciji naših djedova i baka
Svaki je seljak u Slavoniji s velikom nadom očekivao žetvu, jer bogata žetva osigurava kruh za cijelu godinu. Kako se to nekoć, prije sto i više godina obavljalo, redovito prikazuju još starije generacije čuvara tradicijske baštine. Među njima i vijedni članovi KUD-a Drežnik, iz istoimenog sela u novogradiškom kraju. Žetvu na starinski način prikazali su na polju Vlade Pepkova Pospišila u susjednom selu Godinjaku, a vršidbu u Tisovcu u dvoru obitelji Kotorac nadgledao je Antun Jevicki. Vratili su tako i mene u neka davna vremena djetinjstva i podsjetili na priče baka i djedova o tome kako je u Slavoniji stoljećima stvaran kruh naš svagdašnji.
A, cijela priča o žetvi, znali su kazati, počinjala je srpom. Najstarijim i najjednostavnijim poljoprivrednim alatom. Žetva srpom bila je najnaporniji posao jer su žeteoci cijeli dan radili sagnuti do zemlje. A i onda je bilo vruće, pa da si olakšaju, napravili su kosu i shvatili da kosom ide brže. A s nadograđenim grabljicama na kosama, pšenica se lijepo slagala.
Neka su domaćinstva imala i tri-četiri jutra za žetvu. I po 30 rabotara (žeteoca). Na žetvu u polje se rano odlazilo. Još za mraka, prije svitanja. Svi iz kuće, osim domaćice koja će kasnije raboti donijet doručak. Najprije su se pravila takozvana uža, uvrnut struk pšenice ili zobne slame, i to rano izjutra, prije izlaska sunca dok je još rosa, pa je i slama mekša za uvrtanje. Ako u blizini nema zobišta, uža bi se pravila i od ražene i žitne slame, a i od rogože. Ostali žeteoci na njivu bi dolazili kad sunce osuši rosu.
U podne bi se užinalo na njivi, a ako je njiva bliže selu, netko bi od ukućana donio ručak. Domaćica bi u hladovinu prostrla dugački stoljnjak i na njega posložili hranu: koja je kuća bogatija imalo bi se tu narezanog lanjskog kulina ili kobasice, slanine sapunjare, sira, domaćeg kruha iz vanjske peći, krastavaca kiseljenih nabrzo, luka, kolača (pite s orasima ili makom, salenjaka), vina, rakije... Što jača hrana to više snage za žeteoce. Nakon ručka obavezno bi se žeteoci odmarali, tako što bi stariji malo odspavali, a mlađi bi divanili u hladovini. Iza podnevna do 15 sati bila je najveća vrućina. Tada je strnjak najoštriji i vlati bi se rasipale pa je i to bio još jedan od razloga za otpočinit.
Za koscem žene su srpom kupile rukovhvate pokošenog žita, i stavljale ga na već prostrto uže. Dva do tri rukohvata žita stavljale bi se na jedno uže. Snopovi žita snašali bi se u krstačje. Svaki krstak imo je 17 snopova, a ako je godina rodna, na jutro je znalo biti i do 60 krstaka. Radilo se i natjecalo tko će brže i više krstaka uvezat. Dobar žeteoc na dan bi nažeo po sedam krstaka. Cijeli dan se grbilo i znojilo, pa ipak, želo se i pjevalo. Posljednji žetveni dan običavalo je zahvaliti Bogu za uspješno obavljenu žetvu uz molitvu Očenaša. Djevojke bi od žitnog klasja isplele vijenac koji će ponijeti doma.
U narodu je poznato da bijela odjeća štiti tijelo od sunca te su i muški i žene nosili čistu bjelinu. Muški su nosili raspojasanu bijelu rubinu i gaće, a često su znali na glavu staviti slamnati šešir. Žene su nosile rukavce i rubinu od bijelog tkanja, a na glavu bi stavile bijelu maramu. Kad su sve njive požnjevene, gazda bi odredio koji će se dan žito uvažati. Taj dan bi se skupila rodbina i pritelji, te se tako na cijeli dan sa zaprežnim kolima uvažalo požnjeveno žito, obično na kamaru iza štaglja. I čekalo na vršidbu.
Vršidba u 19. i 20. stoljeću
Vršenje žita kroz vrijeme se prilagođavalo. Davno, negdje polovicom 19. stoljeća, vršenje se obavljalo mlaćenjem. Za to je bilo potrebno posebno mlatilo sastavljeno od dva deblja štapa povezanih kožnim remenom. Kraći kraj je služio kao držalo, a dužim bi se vrteć ga u krug udaralo po žitu složenom na utabanoj zemlji. Kad bi se klasje omlatilo, slama se pokupi sa zrnja i ono se zgrne na hrpu i vije se da vjetar odnese lakše primjese, pljevu, zrnje korova i prašinu. Zdravo i jedro zrnje što pri padu odskoči najdalje, čuvalo se za slijedeću sjetvu. Ono koje ostane bliže mjestu pada, služilo je za kruh, a najlošije zrnje davalo se stoci.
U prošlosti mlaćenje i vijanje žita bio je naporan i dugotrajan posao i zato se čovjek dosjetio da ga olakša i u vršenje uključi konje i volove. Oni su gaženjem po razasutom snoplju žita, hodajući u krug trijebili zrno iz klasja. Konjima se vršilo do 1930-ih godina kada su u naše krajeve iz Mađarske i Vojvodine došle prve vršaće mašine koje je pokretao parni stroj, takozvana danferica.
Vršalica na parni pogon sastojala se od tri dijela: parni stroj (lokomobil), dreš (vršalica u kojoj se zrnje odjeljuje od slame i pljeve) i levator (dizalo kojim se slama otprema na kamaru). U prvo vrijeme trebalo je pojedine dijelove vući s guvna na guvno. To se obavljalo pomoću volova ili konja. Već krajem četrdesetih godina traktori su počeli zamjenjivati danferice. Oni su davali pogon vršalici i prevozili ju od jednog do drugog guvna. Prilikom vršenja oba dijela vršalice bila su međusobno spojena remenjem. Dreš je bio spojen s danfericom ili traktorom s dugim širokim i debelim remenom, a s levatorom kraćim i užim remenom. Danferica ili traktor morali su biti smješteni 10-15 metera dalje od dreša.
.jpg)
Kad dođe red za vrševinu žita, okupilo bi se dvadesetak ljudi iz sela. Svaki radnik na vršidbi imo je svoje mjesto gdje je radio. Kamaraši su pravili kamaru od slame. Slama izlazi iz dreša i pada na levator koji pokretnim željeznim zupcima nosi slamu na vrh odakle pada dolje. Pljevarice u fitiljači nose pljevu u plivnjak. Snopari su bacali snopove s kamare na dreš, vrećari su pak podmitali prazne vreće da se pune, a drugi nose pune vreće žita na vagu pa u ambar. Sve je nadgledao mašinista – vlasnik vršaće mašine.
Dolazak vršalice u dvor bio je događaj godine, a posebno su se tom veselila djeca. Bilo je tu i svakakvih ludorija, momci bi hvatali cure po kamaram sijena, pa bi se nerijetko stvorile i neke nove ljubavi. Obavezan je bio ručak nakon vrševine, a gotovo uvijek je bila friška čorba s rezancima, guščji paprikaš, tenfani krompir, paprike i kolači bukte s pekmezom ili masnica.
A onda su 70-ih godina 20. stojeća na slavonska polja došli prvi kombajni, s velikim bunkerima za ovršeno žito, koji su zamjenili vreće...
Kombajni i moderni strojevi danas su, kao čudo tehnologije, žetvu i vršidbu učinili bržom, lakšom, praktičnijom. No, sve što ima svoje prednosti, nije bez mana. Otuđilo je to ljude, nema više ni rabote ni potrebom za brojnim žeteocima, njihovi traktorima, kosama i srpovima. Ni okupljanja u polju. Jede se, gosti i časti doma, navečer, kad se sve završi. Po selima kao i inače, kulin, kobasice, šunke, ispeče se i svinjče na ražnju ili janjetina. A i starinskih sirotinjskih kolača, poput salenjaka i paprenjaka je sve manje - brže se danas ispeće i posluži cheescake.
Ratari prebiru svoja Zlatna zrna preko dlanova i pitaju se kolika im je cijena. Hoće li moći preživjeti do iduće žetve? Hoće li imati i za jesensku sjetvu? Hoće li i koliki biti poticaji države? Hoće li biti kruha našeg svagdašnjeg? Ili će kiše i kamioni puni žita iz drugih zemalja potopiti rodne i plodne slavonske ravnice, a nama ostati samo priče i sjećanja - kako je to sve nekoć bilo...
tekst: Ivica Vlašić
izvori predaje: Mata Baboselac-Mišin, Zvonimir Toldi
fotografije: Ivica Vlašić, Vladimir Jevicki
*Ovaj članak nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
