Na žalost financijski smo se našli u velikom problemu. Za svaku utakmicu nam Ustanova za gospodarenje sportskim objektima ispostavi račun od najmanje 1.000 kuna, ponekad 1.500 i 2.000. Kako imamo godišnje veliki broj utakmica kod kuće u svim kategorijama  tako je rastao i ukupan dug. Rekli su nam u svibnju ove godine da nećemo moći više trenirati ako ne platimo dug pa smo se privatno zadužili i uplatili 40.000 kuna duga na račun Grada. Sada taj iznos moramo mjesečno vraćati u nekim ratama pa je Uprava kluba odlučila srezati sve troškove dok se klub ponovo ne stabilizira. Isto tako Uprava kluba je donijela zaključak da se sljedećih pola godine i više klub neće natjecati na službenim utakmicama jer nam to povećava troškove. Mi se isključivo financiramo od članarina i pomoći sponzora. Od Zajednice sportskih udruga smo mjesečno dobivali 2.200 kn za mlađe uzraste i od Županije 2.500 kn za seniore. Naši troškovi su za svaku utakmicu plaćanje troškova puta sudaca i delegata (pretežno su iz Zagreba), zapisničkog stola, službenog spikera, liječnika... Za gostujuće utakmice tu su kombi vozila ili autobus (ako nas ide više). Tu su i razne kotizacije za sudjelovanje u ligama, sudačke takse, moja plaća trenera koja je bila na minimalcu, ostala tri trenera rade preko studentskog servisa, kapice, lopte i ostalo...

 

- Od otvorenja bazena u studenom 2013. godine do danas mi se osjećamo kao gosti na Gradskim bazenima. Na početku su nam obračunavali jednu stazu  po komercijalnoj cijeni od 150 kn za sat vremena, a od siječnja 2019. godine su nam napokon obračunavali po cijeni za sportski klub. Za vaterpolo ti treba nekoliko staza da bi mogao trenirati, pa ako se tome doda i tri do četiri sata dnevno dobije se veliki iznos. Odobrili su nam da zajedno s Plivačkim klubom smijemo zajedno korisiti pola bazena pa su nam naplaćivali po 500 kn sat vremena treninga. Nešto smo uspjeli kroz cesije rješiti, nešto smo potpisali ugovor da otplaćujemo mjesečno po 1.900 kn. Samo u 2018., 2019. i 2020. godini smo uplatili više od 130.000 kn na račun Grada Slavonskog Broda. Mi u nekoj kategoriji osvojimo prvo mjesto u skupini i ne možemo ići dalje jer nas to košta oko 20.000 kn tih nekoliko dana na završnici. Djeca tužna, a roditelji ne mogu platiti jer pokrivaju i jedan dio troškova kada idemo na gostujuće utakmice po skupinama. Kako djeci objasniti gdje nam novci odlaze?  Tu je još i 50.000 kn godišnje računa za treninge, (govorim samo za VK Marsonia), ali to moram priznati u zadnje vrijeme pokriva Zajednica sportskih udruga Grada Slavonskog Broda kroz cesije na što smo im zahvalni.

 

 

 

- To nisam ni računao u ovaj iznos. Grad Slavonski Brod nas je tražio 50.000 kn, bilo je dosta prosvjeda i na kraju su nam nekako smanjiti na 30.000 kn koje smo morali uplatiti prije odigravanja utakmice. Sreća da su nam tu uskočili prijatelji kluba, sponzori s reklama i prodavali smo ulaznice po 50 kn pa smo uspjeli sav trošak svesti na nulu. Hvala svima koji su pomogli tada bilo svojim radom ili donacijom. Ponosni smo što smo organizirali taj događaj za nas i naše građane, ali ga sigurno ne bi ponovili. Bio je preveliki stres.

 

 

- Mi nemamo svoju klupsku prostoriju (puno puta smo je tražili), treneri nam nemaju svlačionicu (s Plivačkim klubom ima desetak trenera), djeca koja treniraju vaterpolo smiju koristiti samo dva puta tjedno jednu svlačionicu, zabranili su nam da provodimo suhe treninge okolo bazena (tražili smo i prostor ispod vanjske tribine pa da sami napravimo teretanu, ali nam nisu dali), tražili smo da koristimo teretanu od kajak kanu klubova još prije nego je završena, ali su nam i to odbili. Nekoliko puta su nam gasiti svjetlo ako slučajno produžimo koju minutu trening pa smo znali u tom trenutku biti u potpunom mraku na bazenu, ali se na sreću nije ništa loše dogodilo. Sami slažemo igralište prije i poslije utakmice. Uvijek nekoga moramo moliti za bilo koju stvar na bazenu, svaki zaposlenik na bazenu se trudi da nam budu nadređeni. Da ne govorim o Ženskom vaterpolskom klubu. Oni ne mogu dobiti ni jedan termin na bazenu. Strašno. Treniraju s nama, ali kao jedan prvoligaš trebali bi imati svoje termine da mogu sami provoditi treninge.

 

 

- Semafor je zajedno s šest pokazivača napada došao oko 24.000 kn i to smo sve skupili donacijom preko naše web stranice ili fcb stranice. Još jednom hvala svima koji su dali svoj doprinos.

 

 

 

- Odigrali smo četiri kola protiv svih najjačih suparnika u ligi i taman su nam ostale zanimljivije utakmice protiv malo slabijih suparnika. Počeli smo odlično napredovati, imali smo podršku punih tribina, dobivali smo rječi hvale od suparnika za želju i borbenost. Nitko nas nije natplivao, dobivali smo golove zbog svojih grešaka ili većeg znanja i sikustva protivnika. To je bio jedan veliki zalog za budućnost našega kluba. Međutim zbog pandemije je prekinuto prvenstvo, a naš sponzor s kojim smo potpisali ugovor na dvije godine je jedna putnička agencija koja se našla u velikoj krizi pa smo ostali bez glavnog sponzora.

 

 

- Još 2014. godine krenuli smo s prvim 'Klepetanom', na početku kao 'Divlja liga', a nakon toga kao prvenstvo grada Slavonskog Broda.  Nedugo nakon toga oslobodio sam jedan termin u klubu i počeo s idejom vaterpolo rekreacije za građanstvo. Na početku nas je dolazilo samo nekolicina, nagovarao sam po gradu  bivše igrače da se uključe, onda je počelo dolaziti sve više pripremajući se za sljedećeg Klepetana. Oformile su se neke ekipe, Klepetan je bio sve zanimljiviji i interesantniji. Na vaterpolo rekreaciji za građanstvo, nakon par godina kada sam vidio da je to zaživilo punim plućima i da je puno svakog petka, lagano sam se počeo iz toga povlačiti što zbog svojih obaveza što zbog toga da to netko drugi preuzme i nastavi. Danas kada gledamo to je jedna lijepa priča u kojoj ima 7.-8. lokalnih klubova u kojoj igra nekih 100 do 150 ljudi vaterpolo rekraciju. Od prošle godine pokrenuli smo i rekreaciju za naše građanke i za sada oko 20-tak žena igra rekraciju u svom terminu.

 

Tbilisi - Aki s Nevenom Kovačevićem

 

 

 

- Za skoro svaki rođendan kluba prikupljali smo donaciju za ljude kojima je ona bila potrebna, što za operacije što kao sredstva za život. Prikupljali smo pomoć za poplavljena područja oko Gunje koje smo dovezli tamo s dva kombi vozila , odradili smo ekološku akciju čišćenja područja oko Antene, organizirali smo utakmicu juniora između reprezentacija Hrvatske i Australije u ljeto 2015. godine, uspjeli smo dobiti završnicu Kupa Hrvatske 2016. godine za koju smo se dugo borili kao i za utakmicu Svjetske lige 2018. godine, organizirali smo druženja za sve članove kluba s obitelji svakog rujna na Poloju, prvi puta na Pečenkijadi kao vaterpolisti, organizacija dječjeg kampa za sve drugoligaške klubove koju smo morali organizirati u Vukovaru jer nam je najam bazena bio tri puta jeftiniji nego u SB, s VK Jug iz Dubrovnika smo uspostavili lijepu suradnju i napravili zajedničko druženje, u Dubrovniku su nam djeca trenirala tjedan dana, s KPK iz Korčule radimo razmjenu dolaska i zajedničkih treninga, Vodeni bal za rođendan kluba, turnira za dan grada, turnir Tintilinić za kadete,  turnir Prekinuto djetinjstvo 28 za najmlađe...
 

Osim što ste inicijator osnivanja Vaterpolskog i Plivačkog kluba Marsonia, osnovali ste i Ženski vaterpolski klub Marsonia
 

- Istina, prvo sam cure iz Plivačkog kluba Marsonia nagovarao da probaju vaterpolo, poslije su igrali zajedno s mlađim uzrastima, a nakon nekoliko godina kada sam vidio da su postale ekipa, napravio sam Ženski vaterpolski klub i već dvije godine natječemo se u Prvoj hrvatskoj vaterpolskoj ligi za seniorke. Bili smo i drugi na Kupu Hrvatske za kadetkinje. Jedan gol nas je djelio od prvog mjesta.

 

 

- Često sam znao odraditi po nekoliko dana posao obilaska kupaca na terenu po Splitu, Rijeci, Zagrebu, Dubrovniku i odmah poslije posla sam od 17:00 sati do 22:00 sata bio na bazenima u tim gradovima i pratio treninge drugih trenera. Slušao njihove savjete, razgovarao s njima, postavljao pitanja, pisao njihove treninge, učio od kvalitetnih trenera. Nakon nekoliko godina dobio sam pozivnicu za trenera u kampu HVS-a ( prvi kamp sam platio 1.000,00 kn + troškovi puta do Šibenika). Poslije toga je sve nekako išlo svojim tokom, kamp za U-12, pa U-13, U-14... A onda, osmog siječnja 2018. godine sam dobio poziv od Vjekoslava Kobešćaka (trenera VK Jug) da budem njemu pomoćni trener u reprezentaciji U-15, a prošle godine sam bio i pomoćni trener u U-17 reprezentaciji s kojom sam bio na Europskom prvenstvu u Tbilisiju – Georgija.  Na pripremama, turnirima ili raznim natjecanjima sam bio na svim bazenima u Hrvatskoj, u Trstu, Calgariju na Sardiniji, u Napulju, Herceg Novom, Budimpešti, Miškolcu, Tbilisiju... Uvijek sam  pratio reprezentacije u svim sportovima i išao sam kao navijač na razna europska ili svjetska prvenstva  u nogometu, vaterpolu,  košarci, rukometu i  odbojci, a onda sam se našao s druge strane - kao sudionik u terenu, ponosan do neba. Uspio sam i neke članove kluba ubaciti u kampove HVS-a ili u hrvatske žensku reprezentacije za mlađe uzraste

 

 

 

 

- Definitivno na to kako sam uspio neke članove usmjeriti na pravi put. Bili su problematični i stvarali su pomutnju na treningu svojim ponašanjem. Najlakše ih je otjerati i zabraniti im dolazak na trening, ali je puno teže ostaviti ih i izgraditi ih da postanu dio tima, ekipe kako svojim ponašanjem tako i svojim postupcima.
 

 

- Prošli tjedan bio sam 4 dana u Zadru na završnom trogodišnjem kampu za U-14 gdje sam koordinatoru svih reprezetacija, profesoru Nevenu Kovačeviću obznanio svoju odluku o odlasku iz kluba i iz reprezentacije. U klubu sam odradio sastanak s članovima i objasnio im razloge svoga odlaska kao i roditeljima članova.

 

Napuštate, dakle, Hrvatsku?
 

- Istina i na žalost to je postala naša stvarnost, pa i realnost odlaska iz Hrvatske. Razlog odlaska je financijska situacija pa odlazim za 2 tjedna raditi u Njemačku na građevini blizu Berlina. Znam zidati, raditi s drvetom, radio sam i suhu gradnju, betonirao sam, tako da vjerujem da ću se snaći i u tom poslu. Sigurno da u početku neću imati vremena za vaterpolo, ali možda se vremenom ukaže neka prilika i nastavim raditi u nekom vaterpolskom klubu kao dodatni posao. 

Razgovarao: Josip Šebalj
fotografije: privatna arhiva Zdravka Aladrovića