Kako svaka roba na tržištu ima svoju cijenu koju određuje zakon ponude i potražnje, takav  isti zakon se može i mora primijeniti i na tržište radne snage. Ono čega na tržištu nema ili ga malo ima, postiže i dostiže višu cijenu. Da ovaj zakon tržišta još uvijek nekima u Hrvatskoj nije jasan i da ga do sada ozbiljno nisu shvatili,  ili možda imaju kao i obično neku svoju novoumotvorinu, dokaz je i poremećaj u ponudi i potražnji i  vrednovanju profesija i zanimanja na tržištu rada u Hrvatskoj.

Sada kada smo nakon nekoliko godina krize konačno počeli malo lakše i bolje gospodarski disati, pojavio se problem nedostatka stručne radne snage. Istina da je  ovaj problem potenciran i mogućnošću slobodnog kretanja odlaska naših radnika na rad u zemlje EU, ali i bez ovoga on ne bi bio puno manje izražen. Istina je,  da su neki i prije upozoravali da će do ovoga doći, ali ti isti su tada samo govorili kako će doći do nedostatak visoko obrazovanih kadrova, kao da onih drugih profesija i zanimanja u Hrvatskoj ima previše. Tako da nam sada više ne nedostaje samo liječnika, inženjera ili informatičara, sada nam na tržištu rada nedostje stučno obrazovanih, a ne priučenih, mesara, vozača, srojobravara, kovinotokara, prodavača, kuhara, konobara, vodoinstalatera, zidara, automehaničara, pekara, elektroničara, stolara, zavarivača i još mnogo drugih zanatskih zanimanja, takozvanog srednjeg obrazovanja s podlogom stručne prakse. A zašto ih nema i zbog čega su nestali?

Proces nestajanja zanatskih zanimanja s tržišta rada ima svoje uzroke i razloge i on je započeo tamo negdje kasnih osamdesetih, da bi u svoju kritičnu fazu ušao sa početkom devedesetih, uvođenjem slobodnog tržišta, kapitalizma na hrvatski način, kada nije bilo važno što i koliko znaš raditi, nego koliko te mogu manje platiti. Ovom je kumovala i privatizacija, na način kako je u Hrvatskoj već sprovedena, a čije su posljedice bile odlazak velikog  broja radnika na burzu rada, a s time i u veliku životnu neizvjesnost. Sve je ovo drastično smanjilo cijenu stručnog znanja i rada i tada su poslodavci mogli birati i određivati kakvu, i pod kojim uvjetima radnu snagu mogu i hoće zapošljavati. U mnogim, s pogotovo u uslužnim, djelatnostima poslodavci su počeli zapošljavati nestručnu i jeftiniju radnu snagu, ljude koji su zbog životne egzistencije morali prihvatiti bilo kakav ponuđeni posao. Svi ti i takvi poslodavci su govorili, da će svi oni uz rad postepeno svladati stručne vještine koje su im potrebne za obavljanje radnih zadataka.Tako se dogodilo, da su dojučerašnje krojačice ili frizerke postale prodavačice ili kuharice, a ekonomski tehničari i gimnazijalci postali su mesari, pekari ili konobari i sve za neto plaću od 2500,00 do 3500,00 kuna i to uz rad subotom, nedjeljom, praznikom, noću i kada se god od njih   zatraži. Zakonodavac je na sve ovo ostao nijem i slijep, nije poduzeo ono što je trebao i morao, a to znači odredio, da nijedan posao ne može obavljati osoba koja za to nije stručno osposobljena, i to bi za početak bilo dovoljno. Da je tako učinjeno, a očito da nije bilo volje, profunkcionirao bi zakon ponude i potražnje na tržištu rada, a cijena rada bila bi usklađena prema ponudi i potražnji, struka i rad bi bio adekvatnije plaćen. Sve ovo što je i što nije učinjeno, uzrokovalo je pad interesa mladih za zanimanja koja su sada deficitarna. Podplaćenost i podcjenjenost struke i stručnosti, neisplativost stručnog usavršavanja, mnoge mlade ljude odvratilo je od zanatskih zanimanja i zvanja, koja jer su sa takvim odnosom i ponašanjem  postala i ostala bez dostojanstva i bilo koje druge vrijednosti.

Dobro je poznato da su zanatska, pretežita uslužna zanimanja nekada bila životni poziv i odluka djece slabije imućnih roditelja, većinom  iz ruralnih krajeva ili kako se još to nazivalo, provincije, koja je velike gradove hranila jeftinom radnom snagom, proleterijatom ili kako to kasnije nazvaše, srednjim slojem. E sada niti toga vise nema, nestao taj srednji sloj, nestalo nam selo i seljaštvo, a  ostala nam je, a i nestala, provincija i ruralni krajevi, sela u kojim nema više djece postadoše pusta, ostarjela, ostavljena i zaboravljena. Ili smo tako htjeli ili drugačije nismo znali?

I što sad i kako iz ovog našeg zla u neko naše dobro? Nema prevelike mudrosti. Posložiti prioritete i vrijednosti, temeljene na potrebama, poštenju i pravednosti. Novostvorene vrijednosti i trošak rada pravednije i poštenije rasporediti na sve sudionike u radnom procesu i smanjiti vrijednosne razlike među sudionicima u tim procesima. Iz dosad viđenoga i doživljenog sigurno je da su neki bili previše plaćeni i da možda nezasluženo uživaju prevelike privilegije, koje ne bi imali bez onih, bez kojih postepeno ostaju, i koji za tako male plaće više ne mogu i ne žele raditi i zato je potrebna poštenija i pravednija preraspodjela zarađenog. Oni poslodavci koji su ovo već shvatili i koji su dio svojih zarada usmjerili u cijenu i trošak rada prema onima koji su tu vrijednost najviše i stvarali, oni danas nemaju ovakvih problema i zasigurno će imati dugoročniju i izvjesniju poslovnu budućnost jer si mogu osigurati i zadržati  stručne i sposobne radnike. Oni drugi, imati će problema, i njihova je budućnost neizvjesna, s naznakom laganog propadanja, zaostajanja i propadanja. 

I kako smo sa mudrom izrekom ova razmišljanja započeli, tako ćemo sa jednom takvom prigodnom i završiti "ROBOVLASNIČKO DRUŠTVO NIJE PROPALO ZATO ŠTO VIŠE NIJE BILO ROBOVA, NEGO ZATO ŠTO SU VLASTODRŠCI POSTALI POHLEPNI, A GONIČI ROBOVA PRESKUPI".

napisao: Franjo Memedović