Tijekom Domovinskog rata na području Požeštine najtragičniji dan je bio 2. prosinca 1991. Tada je poginulo jedanaest hrvatskih branitelja: Davor Dragić, Jozo Koutni, Branko Peći, Tomo Perić, Tade Nikić, Damir Pišmiš, Tomislav Pranjković, Vinko Tomašević, Ivica Zlomislić, svi iz 123. požeške brigade te Tomislav Vužić Mohenski i Anđelko Tule iz Odreda veza Glavnog stožera HV iz Samobora. Bila je to zasjeda Papuku koju su postavili neprijateljski vojnici iz Slatinskog Drenovca.
Sudionici tih zbivanja četvorica hrvatskih branitelja, pripadnika 123. brigade, koji su sudjelovali u pripremi, izvlačenju i osiguranju baze Papuk, iznijeli su sjećanja na taj tragičan dan kako bi sačuvali sjećanje na poginule prijatelje.
Umirovljeni satnik Josip Širić kronološki je opisao događaje:
- Baza Papuk je bila od strateške važnosti za JNA koja je tada imala radio vezu za cijelu zapadnu i istočnu Slavoniju, sve do Zagreba. Nije se znalo je li netko ostao unutar baze ili je prazna. Polovicom 11. mjeseca 1991., smo po zapovijedi, dobili zadaću da odemo provjeriti je li baza na Papuku napuštena, pa sam sa izviđačkom desetinom došao sam do kamenoloma, gdje mi se pridružio Brne Soldo, koji je kao lovac, poznavao sve puteve i jedini od nas je znao gdje se to nalazi. Zatekao sam potpuno uništenu i devastiranu Bazu. Nazvao sam zapovjednika 1. bojne 123. brigade, Željka Kalića, i javio mu da sam zatekao napuštenu bazu, na što mi je on rekao da pričekamo, a ubrzo me nazvao i obavijestio me da prenoćimo jer će sutra doći dio naših iz vojarne. Nas sedam, ložeći vatru cijelu noć, dočekali jutro. Smjenu je preuzeo satnik Dragan Valenta, i pokojni poručnik Ivica Majer, a dogovorom sa zapovjedništvom brigade, odlučeno je da će smjena na Bazu Papuk ići svakih 14 dana. Tog kobnog, 2.12.1991., trebala je ići smjena iz vojarne, i jedan naš vod je bio pripravan u vojarni, a mi smo kao desetina trebali ići u osiguranje. No, rečeno nam je da ne idemo jer su na Bazi Papuk ostali bez zaliha hrane te da idu dva pripadnika veze iz Zagreba, da osposobe i poprave sve u sustavu i da će s njima u pratnji ići dva vojna policajca iz Požege. No 3. prosinca je javljeno da je došlo do pucnjave na Bazi Papuk.
Vod iz vojarne u Požegi, krenuo je gore, a Brne Soldo nas je vodio prečacima. Krenuli smo pješice i na mjestu pogibelji, naišli na stravičan prizor. Na kamione je pucano zoljom, koja se koristi za tenkove, a ne za vozila. Raširili smo se po terenu te 1u blizini pronašli smo našeg vojnog policajca, Vinka Tomaševića Krcu, koji je prije pogibelji, jedini uspio pružiti otpor jer smo kasnije našli tragove krvi u snijegu pa je vjerojatno neprijatelja ranio. Vezu nije bilo moguće uspostaviti, odlučeno je da jedan dio branitelja ostane kod mjesta pogibelji u osiguranju mjesta prve zasjede, a mi smo pješice krenuli dalje prema Bazi Papuk, ne znajući što nas tamo čeka. Hodali smo s lijeve i desne strane, sumrak je već pao i tada smo u snijegu, s desne strane, ugledali osobno vozilo. Prišli smo bliže, i ugledali u osobnom vozilu , dvojicu naših poginulih prijatelja, Jozu Koutnija i Tadu Nikića. Na vozilo u kojem su bili, ispaljena je zolja, koja je prošla kroz vozilo i zabila se u drvo. Pucano je iz velike blizine. Na povratku smo uzeli tijela Koutnija i Nikića i vratili se do mjesta prve zasjede, te smo preuzeli ostala tijela stradalih prijatelja i onako promrzli vratili se u vojarnu u Požegi. Dvojicu zbog stanja u kojem su se nalazili, preuzeli smo sutradan.
Umirovljeni pukovnik u mirovini, Miroslav Žilić, koji je bio dio izvidnice 1. bojne pod zapovjedništvom Josipa Širića, potvrđuje kronološki slijed događaja u kojima je i sam sudjelovao te dodaje:
"Dolaskom do mjesta tragedije, utvrđujemo da je kamion gađan iza jedne krivine, čim se pojavio. Na mjestu druge zasjede, zatekli smo civilni automobil, u kojeg je pucano zoljom, s desne strane. Budući da je pucano s otprilike 30 metara, nije došlo do eksplozije nego je naprava prošla kroz auto, i zabila se u drvo.“
Smjena koju su u toj hladnoj i kišnoj noći sve do jutra čekali, upravo je smjena koju je doveo satnik Dragan Valenta koji o tome priča:
Nismo znali je li baza Papuk slobodna, tj. da nema neprijatelja gore jer su izviđači tako u utvrdili, general Miljenko Crnjac nas je uputio na smjenu. Pri dolasku, srećemo Širića i njegove izviđače. Nakon što smo preuzeli smjenu, a oni otišli, ostali smo na bazi tjedan dana u jako teškim uvjetima jer je hladnoća stvarala velike probleme. Na zamjenu mi je nakon tih tjedan dana stigao satnik Milan Cavrić s jednim vodom iz moje satnije.
Satnik Milan Cavrić svojim prisjećanjem daje detaljniji uvid o uvjetima življenja na bazi Papuk:
Kobnog, 2.12.1991., očekivao sam smjenu, došli su automobilom Koutni i Tade Nikić, a oko 14-15 sati, začuli smo pucnjavu, a budući da smo očekivali ručak, naše kuhare i dečke iz Samobora. Pet minuta nakon njihovog odlaska, čula se pucnjava pa eksplozija i u tom trenutku dao sam uzbunu cijelom vodu. S nekolicinom vojnika krenuo sam se spuštati, u daljini smo vidjeli nagnuti automobil, ali mu se nismo približavali.
Poginuli pripadnici 123. brigade, ispraćeni su s glavnog Trga Svetog Trojstva u Požegi, 5.12.1991., pred mnoštvom ljudi iz cijele Požeštine i taj dan će ostati najtužniji i najžalosniji za ratnih zbivanja 1991., na području Zapadne Slavonije.
Jelenko Topić
*Ovaj članak nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
