Tijekom listopada 1991. godine situacija na Zapadno-slavonskom bojištu krenula je u korist hrvatskih snaga. Prva operacija II. Zbornog područja (ZP) Bjelovar na tom bojištu pod nazivom Otkos 10 u širem područja Bilogore je završila u prvim danima studenog. Potkraj studenog 123. brigada HV Požega kao i 136. brigada HV Slatina prelaze iz I. ZP Osijek u II. ZP Bjelovar radi zajedničkog djelovanja na prostoru slavonskih planina.
Među aktivnostima postrojbi na Zapadnoslavonskom bojištu u ZP Bjelovar, planirane su još dvije operacije. To su Orkan 91 koja je počela 29. listopada i za mjesec dana druga, Papuk '91, s početkom 28. studenog, a obje su završile 3. siječnja 1992. zbog potpisivanja Sarajevskog primirja. Prema istraživanjima požeškog bojnika Marija Kalana ovim prvim napadnim operacijama Hrvatske vojske oslobođeno je područje veće od dvije tisuće četvornih kilometara što je najveći oslobođeni teritorij u našoj zemlji do operacije Oluja.
Postrojba 123. brigade HV Požega pod zapovijedanjem Miljenka Crnjca, danas umirovljenog general pukovnika, nakon formiranja linije obrane i zone odgovornosti na potezu od Oblakovca do Kantrovaca dužine oko 46 kilometara, dobila je zapovijed o zauzimanju Radio relejnog centra na vrhu Papuka. To područje tada nije potpuno kontrolirala HV jer je ono na dominantnoj koti pod snagama JNA, a teritorijalno u sastavu tzv. SAO Zapadna Slavonija. Zapovjednik Crnjac za tu zadaću je odredio izvidničke snage brigade i 1. bojne, a za pričuvu dio snaga 3. bojne 123. brigade.
Nakon izvršenja zadaće izvidničke snage oko 20. studenog donijele su obavijesti da su snage JNA napustile taj objekt, pa je odlučeno trajno ga staviti pod nadzor uz jedan pješački vod u slučaju bojnog djelovanja protivničkih snaga, te u uporabu osposobiti opremu veze, koja je velikim djelom uništena pri odlasku neprijatelja. Na taj papučki položaj došle su i topničke postrojbe 123. brigade koje su aktivne bile tijekom priprema i provedbe operacije Papuk 91.
Nažalost 2. prosinca popodne snage protivnika s područja Slatinskog Drenovca postavile su zasjedu na potezu Velika – Radio relejni centar Papuk, te su dočekale kolonu vozila HV od smjera Velike, koja je krenula na smjenu osiguranja. U teretnom vozilu logistike TAM 150 bili su Ivica Zlomislić, Branko Peći, Damir Pišmiš i Tomo Perić, u vozilu pinzgauer Davor Dragić, Vinko Tomašević i Tomislav Pranjković, te u drugom takvom vozilu dva pripadnika veze iz Samobora Anđelko Tule i Tomislav Vužić –Mohenski. Pored toga iz suprotnog smjera s položaja objekta prema Velikoj krenuli su osobnim vozilom Zastava 55 Tade Nikić i Jozo Koutni. Svi pripadnici HV izgubili su život, a na mjesto zločina došao je jedan pripadnik treće satnije koji je bio na osiguranju dijela postrojbi 123. brigade.
Vratio se do samostalnog izviđačkog voda, obavijestili su zapovjedništvo, a odmah je krenulo izvlačenje poginulih uz potporu izviđača, te pripadnika drugog voda treće satnije i Vojne policije. Uvečer toga dana osam poginulih transportirano je u Požegu dok su ostala trojica prevezeni sutradan. U čast stradalih na središnjem požeškom trgu 5. prosinca 1991. godine održana je komemoracija pred nekoliko tisuća građana Požege i okoline kojom prilikom se obratio zapovjednik 123. brigade Miljenko Crnjac.
-Vaša imena bit će trajno zapisana u povijesti brigade kao ljudi koji su vlastitom krvlju pisali stranice svijetle i ponosne hrvatske povijesti. Ovi sokolovi bili su, oni su to danas, i bit će zauvijek primjer i ponos Hrvatske vojske – istakao je Crnjac.
Obećanje je ispunjeno za Božić kada je 123. brigada je u potpunosti oslobodila svoju općinu u okviru operacija Papuk '91.
Jelenko Topić
*Ovaj članak nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija