Tako je nakon nekoliko godina ravnateljevanja u podložnom kolektivu, jedan od najvećih mobera s ovih prostora ikad, odustala od formalnih ovlasti za svakodnevno psihoteroriziranje i psihotraumatiziranje kolega učitelja i nastavnika. Provjerno je da su pojedini nastavnici na samom početku njene strahovlade, ne znajući više kako se oduprijeti mobingu, simptome njenog zastrašujućeg uspostavljanja kontrole nad članovima kolektiva opisivali uglednom psihijatru i zaljubljeniku u film koji je na temelju njihovih svjedočenja, na neviđeno, na daljinski, zaključio da se nesumnjivo radi o psihički nestabilnoj, poremećenoj i rascijepljenoj osobi. Provincijalni prosvjetari kao žrtve  iz američkog trećerazrednog horora.

Poznati psiholog Eric Berne, osnivač transakcijske analize, u svojoj knjizi Što kažeš poslije zdravo, napisao je da fašistom možemo nazvati osobu koja nema poštovanja prema  živoj tvari i smatra je vlastitim plijenom. Taj arogantan stav, u potpunosti prenosimo njegove stavove, ostavština je prapovijesti čovjekove rase koja je preživjela kanibalizam i radosti masovnih pokolja. Za antropidne mesoždere bezobzirnost je izraz efikasnosti, a pohlepa je zapravo glad. Nakon što su ljudski mozak i um evoluirali, ove kvalitete nisu podržavane, pa bezobzirnost postaje surovost, a pohlepa prerasta u eksploataciju i lopovluk. Meso kao plijen zamjenjuje se drugim ugodnostima, zadovoljavanje psihološke gladi. Zadovoljstvo torture predhodit će ili će zamijeniti zadovoljstvo jela. Postaje sve manje bitno ubiti, a sve bitnije slušati krike i preklinjanja. Berne zaključuje da to postaje bit fašizma – naći meso za ponižavanje i mučenje, otkriti slabosti i toleranciju na bol svojih žrtava.

Kod civiliziranih ljudi mali fašist je duboko pohranjen ispod platformi društvenih ideala i stečenog znanja, ali s odgovarajućim dopuštenjima i direktivama, oslobađa se, eruptira i izlazi na površinu. Onaj čovjek koji nije svjestan tog dijela svoje ličnosti nema nad njim nikakvu kontrolu. Berne zaključuje da je mali fašista u svakom čovjeku mali mučitelj koji ispituje slabosti svoje žrtve zarad čistog zadovoljstva. Onaj tko se pretvara da takve sile ne postoje postaje njihova žrtva, s jedne ili druge strane.

Dok se nije ustalila riječ engleska riječ mobing za zlostavljanje na radnom mjestu, najčešće se koristila riječ šikana. Šikana (fr. chicane) se koristila kao opći pojam za iskazivanje zlobe, kinjenje, zlonamjerno stvaranje teškoća, neprijatnost stvorenu kome iz pakosti, maltretiranje, ograničavanje, fizičko i mentalno zlostavljanje u svim sredinama: vojsci, halama, sjemeništima, bolnicama, uredima, redakcijama, obiteljima... Kao motiv obilato ga koriste  književnost i film. Svede li se, na primjer, Kafkin Proces na samo na taj aspekt, postaje najvećim svjetskim romanom šikane.

Priliku za šikaniranja pružaju sredstva koja daje položaj i ključevi moći koje agresor drži dok otvara ili zatvara vrata bolesnog pokroviteljstva nad žrtvom. Poremećene ličnosti nastale po životnom scenariju – psihološkoj sili koja tjera pojedinca k njegovoj sudbini – u koji nisu uključeni kapaciteti za razumijevanje, ljubav, radost, kreativnost, igra davanje i dijeljenje, u spoju s pozicijama moćnih osoba, otvaraju situacije za šikanu.

Šikana je već dugo sindrom vremena. Što je veća konkurencija za ono bez čega se ne može, za radno mjesto, što je veća borba manjina svih vrsta i drugih profila žrtava za položaj koji im kao pripadnicima društvene zajednice pripada, to je šikana učestalija, ali učestaliji je i otpor. Porobljavanje, ograničenja, ponižavanje žrtava, okomito i horizontalno, sve do sloma njihovog materijalnog položaja, ugrožavanja egzistencije i ljudskog dostojanstva ne provode isključivo pojedinci mali fašisti i njihovi füreri iz našeg sokaka, nego čitava vojska (organiziranih) pridruženih sljedbenika, na vidljive i nevidljive načine. U lovu su na meso od kojeg očekuju da preklinje i puže. Istovremeno organiziranih zaštitnika od nasilničkog ponašanja svoje više. A u između su napadnuti pojedinci i manjinske grupe.

Što je rješenje za šikanu, naročito u društvu? Čekati nož u srce i umrijeti na kraju kao pas, kao Kafkin Jozef  K.,ili uzmaknuti – što je, kako na kraju svog istoimenog romana kaže Slamnig - bolja polovica hrabrosti, ili oduprijeti se, lajati svima da si napadnut, zatražiti pomoć, pa makar i od psihijatra?