Postignuto predizborno (samo)heftanje raskidane oporbe – HDZ-a i satelita i SDP-a i satelita u monolitne blokove, na način, prema anketama, favorizirane, zbijene udruge „Pravaš“ – posljedica je pritiska nezadovoljne, prevarene, ali politički amorfne i nedovoljno revoltirane javnosti koja je, tvrde zagovornici “beneton” politike na brodski način (united colours), upravo to i očekivala. No, na razini logike, inzistiranje na nategnutom jedinstvu raznorodnih stranaka podsjeća na konverznu pogrešku akcidencije koja se sastoji u tome što se od tvrdnje da nešto važi samo u određenim okolnostima zaključuje da to vrijedi uvijek, bez limitiranja. Evo primjera: ricinus pomaže kod zatvora, ricinus je, prema tome uvijek zdravo piti. U lokalnom slučaju stvar, ironično, glasi ovako: predizborno koaliranje među strankama pomaže kada velike stranke pokušavaju progutati male; dogovaranje, stoga, pomaže uvijek, pa i u slučaju kada se manje stranke pokušavaju uvući većima. Što se udruge „Pravaš“ tiče, čini se da bi njezin izborni program mogao biti njihova obrana pred posljednje vladajuće dane. Naime, prečesto je Pravaš bio ulovljen sa spuštenim hlačama iza razgolićene narodne stražnjice, ali tek se posljednjih mjeseci to želio karakterizirati i osuditi kao silovanje.
I narastajuća sorta priučenih komentatora gibanja na brodskoj političkoj sceni, a da o iskusnim dijagnosticima, s jedne strane, i adeptima političkih stranaka, s druge strane, i ne govorimo – jasno uočava da triangl suprotstavljenih blokova, s pretendentima na mjesto gradonačelnika i župana, i na četverogodišnju kontrolu nad Gradskim vijećem, Županijskom skupštinom, ovih dana biračima ponovno nude more vlastitih zapažanja i tek pokoju orahovu ljusku činjenica na kojima će graditi novu stvarnost. Permanentno podcjenjujući dostignuti nivo političke zrelosti i duhovne punoljetnosti jednog dijela građana, iskorištavajući natprosječnu sklonost većine prema autoritarnosti i ukočenost kod tlačenja, svi politički faktori i njihovi manageri, ulažu ogromnu energiju na stvaranju kontroliranih uvjeta koji će pogodovati vlastitom samoostvarenju, a ne doista nužnim, korjenitim promjenama, što je, u stvari, bit svake politike. Fascinantni su, u svemu tome, sklonost i sposobnost svih dominantnih stranaka, udruga i nezavisnih lista, prema mimikriji u okolni prevladavajući, ali ograničavajući crvenobijeloplavi politički pejzaž, njihov kapacitet pluća kod davanja umjetnog disanja zamrlim kolektivnim mitovima i jakost stiska oko poplavljelog narodnog vrata, da bi se osjetio domoljubni ritam njegovog bila i otkucaji srca što kuca za “našu stranačku stvar”.
Dakle, pokrenuto je izborno kolo (ne)sreće. Uskoro će uslijediti ulične turneje, turbo folk-parade na hrvatski način, starleta i statista sa zadatkom, i sve će podsjećati na sajmove na kojima prevarantski izumitelji čudotvornih vodica okupljenim naivcima zgrčenih lica nude ljekovita sredstva protiv opstipacije. Uostalom, zar skupljanje potpisa nije započelo na brodskoj pijaci? Čega se sve nećemo nagledati, što sve nećemo pretrpjeti i konzumirati na putu do nečije izborne pobjede koja, na kraju krajeva, ama baš nikome ništa ne garantira, i nikoga ni na što ne obvezuje: nemaštoviti rekvizitorij simbola, bestijarij pripitomljenih političkih vrsta, izrežirane dramske sukobe, trgovanje ustupcima, agente prodaje obećanja, mjerenje minimuma „njihovih“ maksimuma i maksimuma „naših“ minimuma, emocionalno razdraživanje i nadraživanje, gestualnost određena sugestijama piarova, dočaravanje vizija budućnosti (kad od lokalnog prosječnika čujem riječ “vizija” mašim se za svog džepnog bestrzajca), anketiranja biračkog (ne)raspoloženja, truble-shutere (čovjek koji u neprilici “puca” na svoje bivše prijatelje) i prebjegničko preokrenutanje kabanica, politička licitarska srca, “domoljubna zanovijetanja”, zalaganje za bolju prošlost, služenje moralom, a ne moralu, intolerantne izjave, ambalažirane leadere- naših gora listove, električne osmjehe, audio-vizualne tv-sugestije u funkciji moći...
Traumatizirano i uinvaliđeno gospodarstvo, građani iscrpljeni dugogodišnjom devalvacijom društvenih vrijednosti, budućnost koja se pričinja kao ulaz u kuću strave, odsustvo sveobuhvatne perspektive države, “grijesi struktura” po vertikali koji smrde do samog neba odakle je voljom neba postavljen njegov zagrebačko-nadbiskupski namjesnik, autor davne, ali točne sintagme, predstavljaju kamene kugle na nogama optimističnog mačka iz bajke koji sebi i svima nama obećava hodanje u čizmama od sedam milja. A najveća kamena kugla koja zaustavlja svako kretanje dilema je kalkulantskog dijela pretendirajućih političara hoće li se zapravo moći ubiti vladajućeg tigra, jer mogli bi se prepasti njegove kože.
Bilo kako bilo, ratno vijeće, kako kaže Ernst Jünger, zasjeda i pred izgubljenu bitku. Uzaludnost napora vidi se tek unatrag. Jer, tko će bitku izgubiti unaprijed se ne zna. Kao u nogometu znaju se favoriti, ali rezultat je neizvjestan, jer izborna lopta je iracionalno okrugla.
