Prva ratišta su bila na ratištu Nova Gradiška i Okučani, pogotovo borbe oko Donjih Bogićevaca i Pivara. Posebno mi je u sjećanju 3. listopada kada smo zajedno s jednim dijelom specijalne jedinice policije Policijske uprave Slavonski Brod tada vratili selo Gorice koje je ipak jedno selo koje jei malo dominantnu poziciju nad Novom Gradiškom i koje je bilo od jako velikog značaja za obranu Nove Gradiške. Ujedno je to isto bilo od velikog značaja 1995. kada je krenula operacija 'Bljesak' jer je bila dominantna točka prema srbočetničkim položajima. To nam je bilo posljednje djelovanje na tom području 1991. godine nakon čega smo se prebacili na istočni dio ratišta jer tada je već 5. listopada Nuštar bio u velikoj opasnosti. Gotovo dvije trećine Nuštra je bilo zauzeto, međutim, branitelji Nuštra su uspjeli u jednom trenutku odbiti taj napad i napraviti protunapad. Mi smo već 6. listopada bili u Nuštru kada je trebao ići taj pokušaj prvog proboja jer tada je već palo selo Marinci čime je zatvoren put prema Vukovaru. Iz nekih razloga, organizacijskih, taktičkih ili ne znam kojih, taj dan nismo krenuli i sada s ove točke gledišta mislim da je to bila pametna odluka jer je sve bilo loše organizirano i nije bilo mogućnosti i vjerojatno bi bile velike žrtve. U Nuštru smo se zadržali duži period, a bili smo i sudionici onog najpoznatijeg pokušaja proboja prema Vukovaru 13. listopada 1991. godine kada su pored naše prve satnije 3. bojne 3. gardijske brigade sudjelovala isto jedna postrojba specijalne policije. Znam da je bilo 'Lučko', od domaćih postrojbi 'Žuti Mrav' (...). Taj je pokušaj bio solidno organiziran, mi smo dobili jedan pravac djelovanja prema Ceriću tako da bi se napravio sveobuhvatni dio tog djelovanja gdje smo dobro napredovali i bili smo jako blizu pred Cerićem da bi u jednom trenutku dobili zapovjed da se moramo vratiti, mi smo to u početku odbijali. Gospodin Obrovac kao zapovjednik satnije i ja kao dozapovjednik, nakon pola sata natezanja, na kraju smo se ipak odlučili povući i navodno je tada konvoj s ranjenima iz Vukovara bio u Marincima. Uvjet srbočetnika je bio da se povučemo da bi taj konvoj pustili, mi smo se povukli, međutim taj konvoj kroz Nuštar nije prošao, navodno je otišao nekim drugim putevima okolo tako da ne znamo što se dogodilo na kraju u tom dijelu, mislim da je to bio jedini mogući dan po mom mišljenju kada smo taj put prema Vukovaru možda i mogli otvoriti jer su u pripremi bile puno jače snage, ali opet iz ne znam kojih razloga smo na kraju tamo završili s puno manjim snagama koje smo tada imali na raspolaganju. Vjerojatno je procjena onog koji je to organizirao da je to bilo dovoljno, međutim na kraju se ipak završilo na takav način da nismo sigurni zašti nismo uspjeli. Nažalost, zbog tog povlačenja je nama dok smo djelovali prema naprijed nismo imali niti jednog gubitka, međutim, kada smo krenuli s tim  izvlačenjem, onda smo imali određene gubitke, tako da su nam tada naša dva pripadnika poginula, a nas je devet bilo što teže što lakše ranjeno. Isto tako je i specijalna policija na potezu kod Marinaca imala tri poginula, mislim da je taj dan prvi crni dan za grad Slavonski Brod u Domovinskom ratu gdje je pet pripadnika naših postrojbi u jednom danu poginulo, a 15 do 20 je bilo ranjeno.

 

 

 

Prvo ranjavanje je bilo već 3. listopada u selu Gorice kod Nove Gradiške, kada smo bili već pri kraju čišćenja tog prostora na lijevoj strani našeg napada bio je i dio specijalne policije, tamo su oni upali jedan dio u vatru gdje ih je bilo dosta ranjenih i onda smo nas par od groblja pretrčavali preko do njih da bi im pružili pomoć. U tom preletu je doletio neki metak koji mi je prošao kroz mišić lijeve nadlaktice, međutim nije to bilo ništa posebno i nije mi ništa oštetio, samo je prošao kroz mišić, čak nisam ni išao u bolnicu, već mi je naš sanitet to na terenu previo i tako smo išli dalje. Kao što sam već napomenuo, 13. listopada samo deset dana poslje prilikom tog izvlačenja od detonacije tenkovske granate sam ranjen, tada sam imao malo teže posljedice, puknuće oba bubnjića koje sam morao operirati, proveo sam u bolnici u Slavonskom Brodu nekih 10-tak dana i odmah taj dan kada sam izašao, otišao sam kući, odjenuo odoru i navečer sam prvim prijevoznim sredstvom sam otišao nazad u Nuštar, za ove uvjete su to lagana ranjavanja koja nisu vrijedna spomena.

 

 

Bilo je to na ratištu u Posavini gdje su stvarno bile žestoke borbe, prije smo imali nekoliko susreta s neprijateljem gdje smo im uništavali tenkove i oklope. Naravno, rat je jedna posebna situacija gdje se upoznate s ljudima koje nikad u životu niste ni sreli ni vidjeli, ali se stvore tako prijateljstva i takav odnos da vam je to više nego obitelj, više nego brat što bi se reklo. Mi smo u tom trenutku bili spremni jedni za druge dati sve i nije bilo uopće upitno hoće li tko ostati ili neće, znalo se da nitko ne smije ostati i da svi moramo biti izvučeni jer takva je bila situacija. S mojim ranjavanjem, da je to bila neka druga situacija u životu možda bih ja tamo i ostao i možda ne bih bio izvučen. No, situacija je bila takva, kako smo mi razmatrali da krenemo dalje u probijanje te njihove crte i da bi olakšali našu situaciju mi smo s neke distance uspjevali pogoditi tri njihova tenka. Međutim, na jednoj poziciji to nismo mogli napraviti s distance i bilo je potrebe ući u njihov raspored bočno. Da bismo ih dobili, mi smo to i učinili, ali dogodilo se to da su oni u jednom trenutku uspjeli vratiti tu granatu. Ja sam uspio ispaliti svoju zolju i dok sam čekao da vidim gdje će ona pogoditi u tom trenutku mrak mi je pred očima. Na kraju se ispostavilo da su oni uspjeli uzvratiti paljbu i pogoditi točno u zemlju na kojoj sam ja klečao, granata je točno pod moje noge, eksplodirala u toj zemlji ispod mojih nogu, a kako sam klečao tako se dogodila ta visoka amputacija desne noge. Lijeva noga je bila pokidana skroz, prsti druge ruke također. Imao sam sreću da sam prvi puta tada na sebe stavio 'pancirku', u toj pancirki su dečki kasnije izbrojali 15,16 gelera. Samo jedan je uspio proći kroz pancirku, ali toliko je oslabio da je ušao možda pola centimetra pod kožu što nije uzrokovalo nikakve dodatne smetnje. Zbog te velike količine ozljeda nisu me bili u stanju odmah izvuči, morali su me ostaviti tamo i vratiti se nazad i onda se ponovno organizirati s nosilima i vratiti se po mene. Ja sam uspio ležati, bio sam svjestan cijelo vrijeme, jedan prst sam zavukao pod osigurač ručne bombe koju sam imao tada pri sebi, i čekao sam samo tko će doći jer u tom trenutku četnici su bili bliže meni nego što su bili naši položaji. Ali, oni se očito nisu usudili doći u taj dio, kada sam čuo glas Dragana Dikanovića kako dolaze po mene, onda mi je bilo svejedno. Samo sam rekao šta bude bit će, ali evo bio sam svjestan cijelo to vrijeme prijevoza, znam da sam osjetio i pitao jesmo to na mostu jer sam osjetio drugačije vibracije; znam da kada smo došli kod Male crkve osjetio sam one zavoje i odveli su me u bolnicu, čak sam uspio reći ime i prezime i godinu rođenja, osjetio sam kada su mi rezali hlače da s desnom nogom nešto ne štima i da se na njoj ništa ne događa, a na lijevoj sam osjetio da mi režu nogavicu sa škarama gdje sam bio svjestan kolike su to ozljede i tada su me uspavali. Tu sam proveo jedan dan pa su me prevezli u Zagreb. Tek nakon izlaska iz šok sobe u Zagrebu sam bio svjestan, tek nakon mjesec dana sam vidio prave posljedice toga ranjavanja.

 

 

 

Naravno da nije lako sjelo, ali mislim da sam poprilično bio čvrst psihički, ne znam je li to nasljedno ili genetski, ali mnogi mi to pripisuju kroz vojne škole koje sam prošao, jer sam završio diverzantsku školu u sklopu specijalnih postrojbi i radio sam u jednoj postrojbi za protuterorističko djelovanje tako da sam imo sedam,osam godina poprilično zahtjevan posao i školovanje, ja ipak mislim da ima jedan dio, uvijek se se volim našaliti da imam svojih ličkih tvrdih korijena, mislim da sam poprilično bio stabilan i kada sam prvi put otvorio oči i vidio kako izgleda, desna noga visoka amputacija, na lijevoj nozi sam imao fiksatore, dan danas imam tu šipku od koljena do kuka koja mi drži te kosti na okupu, da sam bez prstiju, prije toga su bubnjići već bili popucali, situacija koja mi je preokrenula sve to viđenje je bila kada sam se prvi puta uspio nekako uspentrat na kolica, tri mjeseca u krevetu mi je bilo previše, ja sam se svom silom trudio i dobio sam nekakva adekvatna kolica i igrom slučaja su došla baš jedina kolica koja bi meni odgovarala da bi se mogao malo ponekad i kretat po bolnici, izaći van ispred bolnice, već je bilo ljeto i ugodno vrijeme, onda sam se provozao po odjelu i kada sam vidio kakvih ranjenika još ima onda sam rekao sebi, budalo ti si još odlično prošao, tako to mi je bila jedna prekretnica i poslje sam davao maksimalno od sebe, ubijao sam se od vježbanja, od prvih koraka sa štakama, s fiksatorima, davao sam maksimum od sebe kao bi sebe doveo u stanje da mogu normalno funkcionirati, a mislim da sasvim normalno funkcioniram još dan danas, tada su između nas sedam izabrali one koje će nastaviti to liječenje u Švicarskoj, tu se najviše radilo o izradi dodatne proteze, u prstima lijeve ruke nisam imao osjeta i te prste nisam mogao ni skupiti i nisam imao uopće osjeta i bilo mi je svejedno jel se radi o čaši s ledom ili o nekom vrelom predmetu, meni je to bilo sasvim svejedno tako da sam otišao na liječenje u Rheinfelden u jednu kliniku koja mi je bila baza u kojoj sam boravio, a iz te baze sam išao u jednu veliku kliniku kod Zürich-a gdje su mi radili protezu, a u Kantonsspital Aarau su mi napravili tu operaciju i tamo sam boravio tjedan dana.

 

 

Uvijek se na kraju pamte one akcije koje su donijele našu slobodu i koje su vratile teritorijalni integritet cjelokupne Republike Hrvatske, u jedan onako manji plan dođe ta 91. godina, ali 91. godina je bila ključ svega, jer te 91. godine nismo imali ni deset posto naoružanja kao što smo imali 95-te, nismo bili ni ustrojeni ni obučeni, sve je to bilo u hodu, sve je bilo na iskustvo onoga što smo imali iz JNA, osim određenog broja maloljetnika koji nisu tada služili JNA, ali svi koji su imali 18,19 godina su uspjeli jedan dio te vojske odslužiti tako da smo na osnovu toga uspjeli napraviti jedan temelj da bi se mogli odigrati i Bljesak i Oluja, prije toga Maslenica i Medački džep i da ne pričam zima 94-te Skok 1, Skok2 sve te operacije koje su ciljano odrađivane da bi se taj Bljesak i Oluja mogli odraditi savršeno kao što i jesu odrađeni, ja sam u trenutcima i za vrijeme Bljeska i Oluje živio u Puli jer sam tada dobio stan u Puli, bio sam dolje, za Bljesak me bilo iznenadilo nisam znao šta se događa, ujutro sam se ustao upalio TV i ono domoljubne pjesme, nije mi bilo jasno otkud sad domoljubne pjesme ovako rano ujutro, dok nisu došle prve vijesti i onda sam shvatio što se događa, jednako tako je bilo za Oluju, ali tada sam znao kada sam upalio televizor jer je bilo već nekih naznaka da bi se ta akcija mogla i pokrenuti, kada sam vidio da su krenile domoljubne pjesme na TVu znao sam šta se događa i tih dana se nisam odvajao  od televizije i radija, pratio sam svake sekunde šta se događa, koje su postrojbe došle, koji su teritoriji oslobođeni, onog 5. kolovoza kada se ušlo u Knin to je bila neizmjerna sreća, ali i ona potištenost jer ipak sam ja profesionalni vojnik i to mi je nedostajalo što me nema tamo za vrijeme Bljeska i Oluje, ali bilo mi je drago i bio sam presretan kao i svi, ne samo branitelji nego kompletno stanovništvo Republike Hrvatske i šire što se to događa i što smo uspjeli vratiti se u svoj ustavno-pravni poredak, ono što smo svi očekivali je bila operacija oslobađanja istočne Slavonije, ali procjena je bila da ipak ta mirna reintegracija nešto što je puno kvalitetniji i bolji izbor za Republiku Hrvatsku, naravno ako se uzmu u obzir žrtve jer to je najzahtjevnije ratište, ravnica, nemaš se gdje sakriti, vjerojatno bi žrtve bile puno veće, na taj način je zaokružena ta cijela priča tih događanja i mislim da smo uspjeli ostvariti naš stoljetni san  i ono što mnoge generacije prije nas nisu, ali mi smo imali čast živjeti u to vrijeme, biti aktivni sudionici i dati svoj doprinos u svemu tome.

 

 

Kada se okrenemo unatrag i vidimo što se događa i kada vidimo koju smo žrtvu mi hrvatski branitelji dali 1991. godine, onda ne možemo baš biti prezadovoljni s onim što se događa, jer smo mi dali sve, a kako je ono rekao Milanović, išla je sirotinja i nepismeni u rat, a ta sirotinja i ti nepismeni su dali sve i odradili su maksimum da bi tu Hrvatsku pripremili nekima drugima, a oni koji su školovani i pametni ipak nisu napravili ono što smo mi očekivali. Očekivali smo puno više, prije svega poštenije političare, imamo stvarno sve preduvjete za razvoj i kvalitetniji život, mislim da tek zadnje dvije, tri godine vidimo napredak.  Jedna me stvar i dalje muči, milslio sam da je s onom pretvorbom i privatizacijom početkom devedesetih završila ta pljačka i nepotizam stao. No, imam osjećaj da je u posljednjih 10-ak godina toga više nego 90-ih. To je moj subjektivan osjećaj, ne znam kako drugi to gledaju. U tom djielu sam razočaran. Ipak, ono najbitnije, mi Hrvatsku imamo, mi smo je stvorili. Ako već nismo mi uspjeli doći do kraja i napraviti je onakvom kakva bi trebala biti, ja se nadam da će naša djeca ili barem naši unuci to uspjeti to odraditi kako Bog zapovjeda i da to bude, kako smo uvijek govorili, "mala Švicarska". 

Razgovarala: Ivana Imreškovič Soldo