Sjećate li se maloga Karla Agatića? Dječaka koji je ujedinio Brođanke i Brođane u ljudskosti i plemenitosti kakva nadilazi sva očekivanja. Što je sve Karlo dobio nakon svoje teške životne traume, pomogli su mnogi. Njima je posvećena dimenzija zahvalnosti ovog članka.
No, i podsjetnika na ono što se malome, tada 10,5 mjesečnom dječaku i njegovoj majci dogodilo – na cesti. U prometnoj nesreći prije točno šest godina. Na pješačkom prijelazu kod kružnog toka na spoju Osječke i naselja Andrije Hebrang u Slavonskom Brodu. Na njih je automobilom naletjela nepažljiva vozačica. Od tada je, sjeća se Karlova majka Antonija prošlo šest, a čini se kao dvadeset godina. Oboje ozlijeđene, do hitnog prijema u bolnicu prevezla ih je vozačica koja je bila prva u smjeru bolnice, kasnije su saznali da je ta gospođa bila i trudna. „Dolaskom na hitni prijem, odmah smo zbrinuti, maloga Karla, s teškim ozljedama glave, operirao je brodski neurokirug dr. Danko Smiljanić i – premda se činilo kako nema nade, da je sve izgledalo da neće preživjeti – ipak ga spasio“, prisjeća se Karlova majka, maglovito detalja, jer je i sama pri udaru ostala bez svijesti.
Karlo na mjestu na kojemu je stradao u prometnoj nesreći 2019.
Od toga dana do danas, uslijedio je mukotrpan proces liječenja, rehabilitacije, ali i onaj pravni. U tri mjeseca nakon što je nastradao, Karlo je prošao dvije teške operacije. Naredne tri godine njegov su nejaki djetinji život obilježile stalne bolesti, upale, COVID…Nije pričao. Niti je mogao bilo kako pokazati što želi, što ga tišti. Roditelji, majka Antonija i otac Matej mogli su samo nagađati, kao i liječnici, sagledavajući širu sliku, i više nego je bilo potrebno kako bi bili sigurni da je Karlo zaštićen na svim područjima. „Tu najviše možemo zahvaliti dr. Smiljaniću koji je u svako doba dana i noći bio dostupan na telefon da nam pomogne, a isto tako i za dolaske kad god je trebalo. Kasnije smo krenuli i na hitnu pedijatriju na redovne preglede, gdje su nam maksimalno pomagali i izlazili ususret, a posebno dr. Ivo Ilak koji nam je najviše pomogao stručnim savjetima. Danas kad se dogodi da odemo na pedijatriju, i sjetimo se kako je bilo, ponosna sam i na njih i na svoje dijete. Izdržao je neizdrživo, a oni su nam pomogli i omogućili mir kad nam je trebao u toj borbi“, kaže Antonija, i priznaje – bilo im je jako teško i frustrirajuće nositi se s cijelom situacijom.
S dvije godine Karlo je krenuo na rehabilitacije kako bi se što prije vratio u normalnu okolinu, u vrtić s djecom normalna razvoja, i kako bi što prije krenuo stjecati sve vještine koje je propustio i koje je već do tada trebao imati.
„Tu smo dobili prvi šamar od sustava. Ako si oštećen, nebitno kako, oštećen si. Boljka našeg društva. Priliku ne možeš dobiti. Mislim da ta borba nije vrijedna spomena, više od toga da je bila škola i meni ali i njima. Danas imamo odličan odnos i moje dijete ima dostupne terapije koje su mu potrebne“, kaže Antonija, koja je naišla na otvorena vrata Poliklinike i vrtića Zlatni Cekin i njihovih terapeuta i odgajateljica, s Antonelom Skorupski na čelu koja je, ističe - učinila gotovo čuda za Karlov oporavak.
„Ispočetka je potreba za terapijama bila velika pa smo išli i privatno na terapije u centar 'Niteo' i 'Točkica' i svim rehabilitatorima koji su radili s Karlom velika hvala što nisu odustali, a bilo je teško, jako teško“, dodaje Antonija.
Uslijedio je odlazak u specijalnu kliniku u Beograd na intenzivne logopedske tretmane, gdje je Karlo postigao izuzetno velik napredak. Sve je je to značilo ogromne financijske troškove za obitelj s jednom plaćom Karlova oca. I tu su se ponovo iskazali Brođanke i Brođani velikog srca. Puno njih. Obitelj, rodbina, prijatelji, poznanici, udruge, sportaši…
Samo su trkači iz Ultramaraton kluba Mazator u humanitarnoj utrci za Karla prikupili dovoljno sredstava za dva mjeseca boravka Karla i njegove obitelji u Beogradu. Udruga umirovljenika je pekla palačinke i kuhala grah na Gradskoj tržnici kako bi Karlo mogao polaziti Tomatis terapije. Sandra Pajković Kljajić je u sklopu organizacije večere za Dan žena prikupila velike donacije zahvaljujući kojima je Karlo mogao proći intenzivne rehabilitacijske tretmane i redovne specijalističke kontrole u Zagrebu. I na Katarinskom sajmu su se prikupljale donacije za Karla, a pomogli su i „Sport Data“ i „Sport Bet“ kladionice. Pikado klub Stativa je organizirao turnir za Karlovo liječenje. Financijski su obitelji pomogle i brojne tvrtke i pojedinci: Đuro Đaković Montaža Izolak, Autowill, In-elektro, Vatrostalna Skopje, Osimpex, obitelj Biloš…Bilo nam je užasno teško, tim više što smo uz zdravstvenu rehabilitaciju paralelno vodili i pravnu bitku“, kaže Antonija i zahvaljuje svima od srca, znanima i neznanima, kojih se svih ne može ni sjetiti, ali – oni znaju.
Pravna bitka još traje i trajat će. Sve to još jednom dokazuje, naglašava Antonija, u kakvom nam je pravosuđe teškom neredu. „Dakle, svakih nekoliko godina moramo naše dijete 'zlostavljati' dokazivanjem dijagnoze i trajnih posljedica kako bi nam produžili prava. Trenutačno na svoja trajno oštećena stanja, Karlo ima pravo na inkluzivni dodatak do 2026. godine. Žalosno je da onda opet mora proći kroz sve kontrole da i dalje dokaže da je trajno oštećen. Totalni apsurd, gubitak vremena i živaca, a samim time i istraumatizirano dijete potrebno je opet, bez ikakva opravdana razloga još dodatno traumatizirati. Ja, kao majka imam status roditelj-njegovatelj jer zbog njegova stanja ne mogu raditi. Trebalo nam je dosta godina, borbi i prolivene krvi, znoja i suza da se izborimo za nešto što nam pripada. Samo zato što pravni sustav u našoj državi uopće ne funkcionira, a kamoli onda još da funkcionira za osobe s invaliditetom. Tu su jako oštećeni i zakinuti. I kako raste, tj. što je stariji, to će situacija oko tih prava biti još teža. Čisto me strah što nas još čeka“; govori nam Antonija.
Posebno veliku zahvalu upućuje odvjetniku Marijanu Betlachu za nemjerljivo razumijevanje i suosjećanje. Borio se, kaže Antonija, za Karla kao za vlastito dijete. I još se bori. „Danas to dijete ima sigurniju budućnost zahvaljujući i njemu. Nama je postao obitelj. Što se tiče planova za budućnost situacija je takva da preživljavamo iz dana u dan. Svaki dan nosi nove borbe i izazove koje pokušavamo preživjeti i izgurati dan s njima i naučiti Karla kako se nositi s njima. Uz to imamo još kći kojoj se puno puta, nažalost, treba objašnjavati zašto to tako mora sve biti i nju usput učiti kako živjeti s cijelom bratovom situacijom. Jer, njegove posljedice su ostale, velike su i teške. Vrištanje je najgore. On se bori i ne odustaje. Sada su neki novi izazovi tu jer ipak je u pitanju mozak i situacije se mijenjaju ovisno i o vremenu i događajima oko njega. Šanse za bilo čime u životu kod njega ovise o tome koliko ulažemo i borimo se. Ponekad mjesecima traje borba za najosnovnije stvari poput odijevanja. Šanse za normalnim životom Karlo više nema, to sigurno, ali uz dovoljnu borbu, djelomično normalno mu možemo osigurati. Sigurno je samo jedno, a to je da nećemo odustati nikada“, poručuje Antonija. Što se tiče i daljnjih operacija, bilo kakvih zahvata, kod Karla sve ovisi kako će njegov mozak reagirati u razvojnim fazama.
Karlo želi biti vatrogasac! Za to ga je zainteresirao brodski vatrogasac Zvonimir Antunović, koji se pobrinuo da se Karlo osjeća kao da je jedan od njih. Karlo je 'vozio' kamione, svirao, igrao nogomet s njima i omogućili su mu da ima najljepši dan u životu. Darivali su ga iz DVD-a i za svetog Nikolu. Radost na Karlovu licu bila je neopisiva. Možda ga, kaže majka, to usmjeri i potakne da zaista postane vatrogasac jednog dana. Da se Karlo oslobodi straha pomogli su mu i u Folklornom ansamblu Broda, gdje je krenuo na folklor. Zahvaljujući voditelju Igoru Iliću, Karlo je dvije godine zaredom nastupao na Katarinskom sajmu.
Puno su mu značili i susreti s Crvenim nosovima – doktorima klaunovima, dok je u teškom stanju boravio u bolnici, a svoj 6. rođendan 2024. proslavio je uz glumce Andriju Krištofa i Mateja Safundžića koji su odigrali predstavu Tunja, u vrtiću za Karla i prijatelje. Događaj je to koji je ravnateljica vrtića Zorana Butorac radosno odobrila, a Karlu i prijateljima donijela obilje smijeha i zabave, jer je Karlo tada prvi puta i proslavio svoj rođendan.
Gdje, kako, kod koga pronaći snagu, ohrabrenje, volju, nadu i uvjerenje da će na koncu ipak sve biti dobro? Na to pitanje Karlovi roditelji odgovaraju: upravo u njemu. U svome sinu. „Kad god bismo potonuli on bi nas dignuo. Svaki puta. Dijete koje je prošlo toliko toga je još nas odrasle moralo dizati da nastavljamo. Jer bilo je teško, i dalje je, i neće nikad nestati ova borba. Ali, kad pogledate njega u te anđeoske oči, koliko god da si slomljen, on ti daje snage i zašije te na mjestima gdje treba, da izdržiš svaku tu borbu koju misliš da nećeš i ne možeš preživjeti“ – poručuju Karlovi mama i tata.
Neka mladu obitelj Agatić dragi Bog čuva i snaži svojim blagoslovom!
Ivica Vlašić
fotografije: privatna arhiva obitelji
fotografije: privatna arhiva obitelji
