Prošlotjedna dominantna, dovitljiva metafora s jakim kulturološkim temeljima, o Brodu kao gradu iz bajke, poostvarena simboličnom vladavinom djece, njihovim šarolikim prisustvom u okviru manifestacije U svijetu bajki Ivane Brlić Mažuranić, a kroz čudnovato privlačne predstave – u sudaru sa stvarnošću tmurne i turobne svakodnevice, pretvarala bi se, naočigled šetača i gledatelja, u metar fore upravnogradskih prodavača marketniške magle koji sufinancijsko-programske konce vukli iza pozornice. U sedmodnevnom predahu od sivila banalnog, stvarnost je na korzu dobila paralelnog partnera u uličnim performansima, patuljastim likovima iz bajki, žamoru malih glumaca, pjevača i publike, interpretacijama svijeta iz Ivanine mašte, simbolima i počesto pretencioznnim zabavama, tako da je sve poprimilo okus pseudoegzistencije i pseudokulture. Stvorena je lažna zbilja po modelima bez porijekla i stvarnosti. Grad je bio ambalažiran po mjeri bombonjere iz koje su iskakli događaji-slatkiši napravljeni od začudnosti i mogućih nemogućnosti.
Imponirali su jedino osvježavajući ispadi izvan očekivanog, djela amaterskih prskalica duha, realizatora punine smisla potencijala mladih ljudi. Autorice i autori osobnih i osobenih tumačenja bajki za djecu i njihovih otkvačenih inačica i za odrasle, bili su svojevrsna suprotnost tvrdnji da kreativnost na redovnoj plaći postaje sterilnost. Njihovi krepki, kreativni izmišljaji, ponovo su naglasili dvije stvari: da brodski korzo nije trg uokviren zgradama, nego stanje brodskosti, i da lokalna kulturna biokracija treba samo položiti pouzdane kolosijeke, a vlakove stvaralaštva trebaju voziti nadareni. I inače, brodskoj kulturi prijeko su potrebni novi tegljači s misijom odsukavanja institucija teglenica iz luke Provincija.
Spomenimo uzgred da je gradski image određen „nasljednim faktorima“, a mijenjati se može samo plastičnim operacijama oronulo tkiva grada. Najizrazitiji urbani simboli ujedno su i najveća relaksacijska okupljališta, polazišta, eliminatori usamljenosti hipnotičke snage, središta društvenih zbivanja, sjecišta gradski transverzala, izvori erotičke energije odnosno erogene zone gradskog organizma koji nadražuju našu maštu, perpetuiraju ljubav, vode nas do većeg užitka življenja.
Mišljenja smo da, primjerice,Tvrđavu, iz čijih potencijala još uvijek nije izvučena većina koristi – mogu istinski oživjeti istovremeni komercijalni sadržaji i programirana kultura. Ali, bez „naseljevanja“ mladih Tvrđava će ostati duhovno mrtva. Bez, recimo, omladinske radio-stanice, bez klubova, youthhostela, restorana s makrobiotičkom hranom, bez savjetovališta za tinejđere, bez sastajališta za alaternativce svih vrsta », Tvrđava« neće »ozračivati« vitalnošću mladosti, duhom obnavljanja prijeko potrebnim ovoj izgubljenoj generaciji.
Svakodnevna mešetarsko-politikantska combinazione prikrivanja (hinjenja da nemamo ono što imamo) i simuliranja (hinjenja da imamo ono što nemamo) čine Brod zapravo gradom iz crne političke bajke u kojoj tzv. politička elita pokušava prodati bijela muda kiča pod crvene bubrege kulture življenja. Biro za bazene i/ili obratno, na primjer. Kod Kiplinga nalazimo misao koja glasi: što vrijedi galopirati, ako se krećemo u pogrešnom pravcu. Brod ne ide u dobrom pravcu, tako da se svaki trud čini grotesknim. S jedne strane forsirani umjetni sjaj, a s druge, egzistencijalni jadac. Sudar suprotnosti najočitiji je baš u vrijeme priredbi. Upravo tada, politički Brod, poput priglupog boksača koji se voli šepuriti, najjače pati od punch-drunk-a; ponaša se zbunjeno i ošamućeno, jer ima oštećenje mozga koje je izazvano ponovljenim udarcima u glavu. U ringu konkurencije ideja i ostvarenja, Brod dobija žestoke batine. San je demokracije da uzdigne proletarijat na stupanj gluposti na kojem se već nalazi buržoazija, napisao je Gustave Flaubert. Zar onda glorija festunzi i vatrometi nisu uzdizanje građana do stupanja buržoazifikacije po pitanju lošeg ukusa, a koji ima ulogu društvena kohezije? Brođanima s osjećajem za mjeru i lijepo, povraća se od spajanja izvornog i patvorenog, od nes(p)retne kiborgizacije gradskog kulturnog organizma, muka im je od kalemljenja kiča na autentičnu kulturu.
Dani Ivane Brlić Mažuranić za dlaku su izbjegli status kič-kalema upravo zbog spomenutih prskalica duha koje uporno, iz godine u godinu, svojom duhovnošću osvjetljavaju brodsku tminu.
