BRČINO - Cvjetnica - Nedjelja Muke Isusa Krista i Veliki ili sveti tjedan u svakoj su župnoj zajednici posebno vrijeme, dani ispunjeni sabranošću, molitvom i zajedništvom. U slavonskom selu Brčino, u drevnoj odvoračkoj župi sv. Filipa i Jakova, ti su dani oduvijek imali osobitu toplinu. Od blagoslova grančica na Cvjetnicu do potresne tišine Velikoga petka - sve je prožeto najsvetijim otajstvima vjere. O običajima koji su se prenosili s koljena na koljeno, o vjeri koja se živjela u obitelji i zajednici uz obrede Velikoga tjedna, razgovarali smo s dvije vjernice iz Brčina: Maricom Safundžić i Ankicom Križanović.
- Danas, na nedjelju Cvjetnice sjećamo se zapravo Isusovog mesijanskog ulaska u Jeruzalem. Znamo svi tu sliku kada su ga ljudi radosno dočekivali, a za samo pet dana razapinjali na križ. To je ono što mi svake godine u srcu budi tugu i žalost jer mislim da se od onog vremena do danas puno toga i nije baš promijenilo. I mi danas slavimo Isusa, a često onda ga svojim grijesima, osuđivanjima, ružnim riječima, nepovjerenjem, pribijamo na križ – sklapajući ruke na molitvu kazuje nam gospođa Ankica, inače majka bogoslova Fabijana Križanovića, budućeg svećenika.
Posebno ju zabrinjava što danas ima puno manje vjernika, i općenito ljudi u selima odvoračkog kraja. - Ostalo je starijeg svijeta, ali se običaji i tradicija i dalje prenose na mlađe. Današnje društvo je osjetljivo na teške teme. Muka Gospodnja uključuje patnju, žrtvu i smrt, a spominjanje križa i žrtve danas mladi izbjegavaju, jer se to ne uklapa u njihove životne stilove. Bez razumijevanja, Muka Gospodnja može izgledati samo kao priča o patnji, a ne poruka ljubavi, otkupljenja i nade – smatra Ankica.
Kako se nekada obilježavala Cvjetnica u odvoračkim selima ispričala nam je Marica Safundžić. – Budući da je Brčino filijalna crkva, i u našoj crkvi se obilježavala Cvjetnica. U župnu u Grgureviće se išlo na procesiju i blagoslov grančica, koje bi poslije mise nosili kućama i zataknuli ih za križ. Postojao je stari običaj da su se blagoslovljene grančice stavljale i u vodu u kojoj se kuha šunka za Uskrs, a svaka ta grančica koju smo donijeli znak je zapravo Božjeg blagoslova i zaštite obitelji. One se prema tradiciji Crkve drže se do Pepelnice, nikako se ne smiju baciti, nego ih mi zapalimo u vatri i taj pepeo nas podsjeća da smo svi samo prolaznici u životu i da nam je težiti Bogu i vječnosti. Mi nismo nosili grančice maslina, nije toga kod nas bilo, kao što se nose sada. Nosili smo na posvetu grančice svibovine, lijeske, čička, ono što su nama Bog i priroda podarili to smo simbolično nosili. Isto tako kod nas se u obiteljima sačuvao i običaj umivanja lica vodom u kojoj je preko noći stajalo proljetno cvijeće - ljubičice, tratinčice i cvjetovi drijenka. U svitanje, svi ukućani bi se umivali tom vodom, od najmlađeg do najstarijeg. Kao što voda čisti lice, tako i mi nastojimo u Velikom tjednu očistiti svoja srca i pripremiti ga za Vazmena otajstva – govori Marica.
Naglašava kako se Veliki tjedan razlikovao od ostalih tjedana u godini po tome što je to prije svega tjedan velikog žalovanja, a radilo se samo ono što se moralo i to do Velikog četvrtka. Uslijedilo bi sveto trodnevlje tišine. Za razliku od tjedana kroz godinu, svaki dan Velikoga tjedna ima svoje posebno značenje: Veliki četvrtak – Posljednja večera; Veliki Petak - Isusova muka i smrt; Velika subota - vrijeme iščekivanja i tišine. - U te dane posvećivali smo se više molitvi, pokori i razmišljanju – kaže Marica. Sjeća se da su se žene, no i mladi i djeca, oblačili u „mrko ruvo“ (tamnu odjeću) cijeli tjedan i tako pokazivali vrijeme žalovanja. Ni na Cvjetnicu se, dodaje, nije išlo na misu u šarenoj odjeći, a i u crkvu su žene u vrijeme Velikog tjedna nosile tamne „ćilimke“ koji su služili za klečanje.
Baka Terezija Paradžik iz Brčina odjevena 'umrko'
OBREDI VELIKOG ČETVRTKA
Misa Posljednje Isusove večere ovdašnjim vjernicima je oduvijek bila najvažnije obilježje Velikog ili svetog četvrtka. Preko brda i polja bi pješačili i po više kilometara iz Brčina do župne crkve u Grgurevićima kako bi sudjelovali u obredima. - Običaj pranja nogu po uzoru na Gospodina uvijek nas je podsjećao na duboku poniznost, ali i poticao nas da čovjekova veličina nije u vlasti, novcu i moći, nego u sebedarju i služenju. Isto tako običaj vezivanja zvona u crkvi kod nas živi i danas. Zvonjava označava radost, slavlje, a kada ona utihnu prisjećamo se početka Isusove muke i svjedočimo kao vjernici žalost Njegove izdaje i smrti. Naš Bog nakon Posljednje večere odlazi u Getsemanski vrt, počinje Njegovo trpljenje kojega proživljavamo duboko u srcima, a naša odvoračka priroda kao da utihne tih dana – nostalgično nam priča Marica.
TIŠINA VELIKOG PETKA
Ankica se pak sjeća da je Veliki petak uvijek bio u ozračju tišine i molitve. - Crkva je raskićena, oltar ogoljen, nema cvijeća ni svjetla, čita se i razmatra Muka Isusova, a zagledani u križ svatko promišlja o žrtvi i ljubavi koju je Gospodin podnio za nas. Iako se taj dan spominjemo te neizmjerne ljubavi, ona nam isto tako pruža nadu da smrt nije kraj. Stariji bi sjedili na drvenim klupama ispred kuća, očiju sklopljenih, sjećajući se vlastitih patnji i molitvi pred križem – govori Ankica, i dodaje da ni u obiteljskim kućama nije bilo drugačije na Veliki petak: postilo se, ništa se nije kuhalo ni peklo, samo posni krumpir „u gaćama“ (neopran u ljusci, u pećnici). Nije bilo govora da se nešto radi u polju ili u zemlju, iako su živjeli od poljoprivrede, ljudi su se u Velikom tjednu ustezali od teškog rada. I dan danas se to poštiva. Ako nismo napravili sav posao do Velikog četvrtka, nismo radili ni na svete dane Trodnevlja – dodaje Marica.
- Sačuvati sve te običaje Cvjetnice i Velikoga tjedna posebno je važno jer to je naš kulturni i vjerski identitet, povezuju nas s tradicijom naših predaka, jačaju zajedništvo u crkvi, a ujedno prenose vrijednosti na mlađe generacije. Ako vjerski običaji izumru, mladi gube osjećaj pripadnosti i razumijevanje vjerske povijesti svoje zajednice, a sudjelovanjem u obredima uče poštovati tradiciju, zajedništvo i duhovne vrednote. Naši vjerski običaji pomažu ljudima da se pripreme za Uskrsnuće Gospodinovo podsjećajući na važne događaje iz života Spasitelja Isusa Krista – naglašavaju naše sugovornice.
MLADI – NE BOJTE SE TRAŽITI BOGA!
Gospođa Ankica ponosna je majka bogoslova Fabijana, na radost cijele župne zajednice, koja je, opće je poznato, dala brojna duhovna zvanja. Plod je to molitve ovoga vjerničkog puka posebno u zagovor Gospi Gašinačkoj kojoj se hodočasti oduvijek. - Jako sam puno molila, a sad molim još žarče za svoga Fabijana da on kao budući svećenik gorljivo i predano služi na slavu Božju i na dobro svih ljudi. Obiteljski životi i župna iskustva često oblikuju temelje duhovnog osjećaja, ali konačan poziv je osobni odgovor na Božji poticaj. Obiteljska i župna okolina često „posiju sjeme“ koje kasnije može izrasti u život posvećen Bogu, smatra Ankica i mladima poručuje: ne bojte se tražiti Boga i razgovarati s Njim.
U trenutku kada otvorite srce, shvatit ćete da vjera nije teret, nego najveći dar put prema unutarnjoj slobodi i miru. Veliki tjedan nije samo dio kalendarske godine, to je vrijeme kada kroz molitvu i vi mladi možete otkriti koliko je vjera snažna snaga koja nas nosi kada smo slabi, kada osjećamo nesigurnost ili kada nam život donosi nepravdu. Uskrs nije samo datum ili običaj, Uskrs je temelj naše vjere koji nosi poruku da ljubav uvijek pobjeđuje, da život pobjeđuje smrt i da nada nikada ne umire – poručuju vjernice iz Brčina.
Anita Terzić
