Kako i kada ste se počeli baviti košarkom, da li je netko utjecao na vas, kakvi su vaši prvi košarkaški koraci ?
"Sve je počelo u Slavonskom Brodu. Trener Faba me je zamijetio u gradu jer sam bila visoka. S roditeljima sam kupovala knjige za peti razred, a on nam je prišao i pozvao me da dođem na trening kod njega. Treneri iz KK Rade Končar, iznijeli su mojim roditeljima plan i program rada u klubu. Obećali su da će se brinuti o mom dolasku i odlasku s treninga, ako roditelji to nisu u mogućnosti. Roditelji su dali dopuštenje i tu je sve krenulo. Kao dvanaestogodišnjakinja, ušla sam u tadašnji KK Rade Končar pri osnovnoj školi u Brodskom Vinogorju. Kad sam počela trenirati, to je više bila zabava. Jedva sam čekala odlazak na trening, jer sam zavoljela ovaj sport. Vrlo brzo sam usvajala sve košarkaške elemente. Izuzetno sam brzo napredovala. Trenirali su nas treneri mlađih uzrasta, ali je uz nas bio stručni kadar koji je to sve nadgledao i izdvajao one najtalentiranije, kako bi igrali s većim uzrastom te tako brže napredovali. Male sredine prave igrače, zato je jako bitno imati dobar stručni kadar. U ekipi sam stekla puno prijateljica s kojima sam se družila prije i poslije treninga. Bili smo prava klapa. - prisjeća se Kornelija Kvesić.
O svojim počecima u mlađim kategorijama kaže : " Treneri su uočili moj strašan talent pa sam s 14 godina trenirala s kadetkinjama, juniorkama i seniorkama. Išlo je sve kroz zabavu da ja nisam osjetila kako me treneri usmjeravaju ka putu koji je kasnije došao u mojoj seniorskoj karijeri. Mlade igrače se nije odmah guralo u natjecateljski dio, postepeno ih se učilo igranju i stjecanju odgovornosti. "
Nije bilo kluba iz bivše Jugoslavije koji je nije tražio. Korneliju su uočili na završnicama kadetskih i juniorskih prvenstava. S KK Rade Končar, bila je juniorski prvak Hrvatske i druga u Jugoslaviji 1977.g. No, odluka roditelja i kluba bila je da Kornelija završi srednju školu u Slavonskom Brodu. Njezin klub, KK Rade Končar, u to vrijeme nastupa u A 2 Jugoslavenskoj ligi. " Kao kadetkinja i juniorka, bila sam u seniorskom sastavu te sam dobivala po nekoliko minuta na terenu. Pohvalila bi rad tadašnjih trenera u klubu, pristup i brigu oko igrača. Stručne osobe radile su u klubu, imale su potporu grada i moglo se kvalitetno raditi." - navodi bivša košarkašica.
Poslije srednje škole nastavlja igrati za svoj matični klub sve dok za nju veći interes nije pokazala sarajevska Bosna. " Otišla sam u KK Bosnu 1984. ponajviše zbog Mirze Delibašića, kojeg sam obožavala. Kad je on došao u kuću mojih roditelja razgovarati oko moga prelaska u Bosnu, doslovno sam pala s nogu. Čim sam ga vidjela, odlučila sam prijeći u Bosnu. S 21 godinom odlazim u Bosnu, u vrijeme kada sam bila najbolji mladi igrač Jugoslavije. Prva dva kola prvenstva, igrali smo kod kuće s Jedinstvom iz Tuzle i beogradskom Crvenom Zvezdom. U obje utakmice nisam krenula u petorci, a bila sam napeta kao puška. Kad sam ušla u igru, bila sam samouvjerena kako mogu dobro odigrati. Tako je i bilo, te sam do kraja sezone uvijek bila u petorci. " - ističe naša Brođanka.
Poslije jedne sezone u KK Bosni, Kornelija odlučuje nastaviti karijeru u Hrvatskoj. 1985.g. prelazi u šibenski Elemes koji je tada ušao u Prvu ligu. Pošto je imala još jednu sezonu ugovor s Bosnom, nisu joj htjeli dati ispisnicu iz kluba pa je morala pauzirati sezonu 1985./1986. " To mi je bila najgora igračka godina, jer nisam imala pravo nastupa i nisam mogla pomoći svojoj ekipi koja se borila za goli opstanak u ligi. Samo sam trenirala i čekala sljedeću sezonu. " - navodi Kornelija.
Sljedeće godine Elemes igra završnicu kupa Jugoslavije. Kornelija Kvesić odlično igra u polufinalu s Jedinstvom (21 koš) i finalu s Ježicama (22 koša), te daje veliki obol u osvajanju Kupa Jugoslavije. To joj je bio prvi trofej u karijeri. " Kada smo osvojili prvi kup Jugoslavije 1987., navijači su nas dočekali na šibenskom mostu i nosili nas do Gradske vijećnice. To je bilo nevjerojatno. Dvorane su uvijek bile pune, jer je Šibenik grad koji živi za košarku. Puno lijepih uspomena imam iz vremena igranja u Šibeniku. Dio godine provedem u tom gradu i ne prođe dan da me netko ne zaustavi na ulici kako bi me pozdravio. " - naglašava bivša košarkaška reprezentativka. S Elemesom osvaja još jedan Kup 1990. i posljednje prvenstvo Jugoslavije 1991.
Nakon toga karijeru nastavlja u Francuskoj igrajući za Roouebrune Cap Martin gdje ostaje jednu sezonu. Poslije prelazi u grčki Panathinaikos u kojem igra do 1994. Pošto je tada još uvijek trajao rat u domovini, htjela je biti što bliže pa odlazi u Makedoniju, u klub Tikveš Florida iz mjesta Kavadaci. O tom razdoblju naša olimpijka kaže : " Taj period u Kavadacima bio je nezaboravan. Cijelo mjesto je živjelo za nas i dvorana je bila uvijek puna. Tu je igrala moja kolegica iz reprezentacije bivše Jugoslavije, Stojna Vangelovska. Za prvaka Makedonije borili smo se sa Skopljem koje je imalo najjače igračice iz bivše Jugoslavije. Mi smo bili prvaci u sezoni 1994./1995., što je bila prava senzacija. " Poslije toga Kornelija igra u Hapoel Tel-Avivu, Šibeniku, Belgiji, turskom Giresunu te krajnje u Luxemburgu 2000., gdje završava svoju igračku karijeru.
Kao kadetkinja i juniorka dobivala je pozive za najbolju izabranu vrstu Jugoslavije, ali je njezin klub nije puštao. Tek kad je prešla u KK Bosnu, ima prvi nastup za reprezentaciju.
Nakon Univerzijade u Kobeu 1985., postaje stalni član reprezentacije sve do raspada bivše države. U tom japanskom gradu, s reprezentacijom osvaja broncu. Na europskom prvenstvu u španjolskom Cadizu 1987., osvaja srebro (poraz od SSSR-a u finalu). Na Olimpijskim igrama u južnokorejskom Seoulu s reprezentacijom dolazi do finala, gdje gube od SAD-a. Najbolja igračica, Razija Mujanović, ozljeđuje se nekoliko minuta prije kraja susreta, što je bilo ključno za poraz. Bio je to ogromni uspjeh za Korneliju i reprezentaciju Jugoslavije. Na svjetskom prvenstvu u Kuala Lumpuru 1990. (Malezija), u grupnoj fazi ostvaruju ključnu pobjedu nad SSSR-om, čime im je bio otvoren put do finala. Opet ih pobjeđuju Amerikanke i uskraćuju im najsjajniju medalju, ali i srebro je bilo vrhunsko ostvarenje.
Bili ste član olimpijske košarkaške reprezentacije. Možete li nam opisati vaš doživljaj Olimpijskog sela, kakva je bila atmosfera u košarkaškoj reprezentaciji i općenito na Olimpijadi ?
" San svakog sportaša su Olimpijske igre. Odlaskom na OI postaješ besmrtna osoba, jer zauvijek ostaje zapisano da si bio na njima. Samo olimpijsko selo je nešto što moraš doživjeti, to se ne može riječima opisati. Svi smo zajedno živjeli u jugoslavenskoj kući, bili smo kao jedno. Tamo nema zvijezda. Olimpijada je mjesto druženja i upoznavanja. Dok sam hodala po selu, srela sam američkog sprintera Carla Lewisa s kojima sam popričala. To nisam mogla ni zamisliti izvan olimpijskog sela. Izborivši sam nastup na Olimpijskim igrama, znaš da si sportska elita i da pripadaš najboljima. Kažu da je cilj sudjelovati, ali mi smo svakako htjeli osvojiti medalju, što nam je i uspjelo. Pri povratku u Jugoslaviju smo dočekane kao heroji. " - osvrće se osvajačica srebrne olimpijske medalje.
Po završetku igračke karijere, Kornelija ne odlazi iz košarke. Završava Kineziološki fakultet u Zagrebu, smjer - košarka i vraća se u Slavonski Brod, grad u kojem je počela s košarkom i koji joj je puno dao u njenim košarkaškim počecima. Iako u početku nije baš prihvaćana, ostala je uporna u svom cilju - prenijeti svoje znanje i iskustvo na mlađe naraštaje. Prvo je pomoćni trener glavnom treneru, Antunu Premužu u ŽKK Brod. Glavni trener odstupa 2007. zbog problema sa zdravljem i Kornelija počinje trenirati djevojke koje nastupaju u A 2 ligi sjeveroistok. " U početku mi je bilo teško. Prve trenerske dane pamtim po tome što sam ih proživljavala više kroz igrački, nego trenerski pristup. S vremenom se privikavam na svoju novu ulogu u ovom sportu. U trećoj godini mog vođenja kluba, plasirali smo se na poluzavršnicu kadetskog i juniorskog prvenstva Hrvatske. Imala sam vrlo talentirane igračice. Njih tri, Ivana Brekalo, Iva Majić i Marta Zečević, dobile su poziv za hrvatsku reprezentaciju. Najbolji rezultat ostvarile smo u sezoni 2010./2011 kada smo se zamalo plasirale u A 1 ligu. " - navodi trener ŽKK Brod.
Kakav je bio pristup treningu i sportu uopće kada ste vi igrali, što je za vas značila košarka ? Vi ste danas trener mladih djevojaka, kakav je njihov pristup, postoji li razlika u odnosu na vaše vrijeme ?
"Kada sam počela trenirati košarku, škola u koju sam išla, imala je maksimalno razumijevanje. Profesori su bili uz sportaše, moglo se izostati zbog treninga i natjecanja. Sve se radilo za dobrobit sportaša, pojedinca, kluba i te sredine. Danas se jako teško mogu uspostaviti takvi odnosi sa školama. Kvaliteta rada i treninga su bili bolji, jer su uvjeti bili puno bolji. Dvoranu si mogao imati dnevno po 7-8 sati, a sad oko sat i 15 minuta.
Imali smo samo jedan klub u svakom sportu, danas imamo više klubova čime se rasipa kvaliteta. Puno je stvari koje mlade odvlače od sporta. Njima je koncentracija na treningu manja, oni se za vrijeme treninga dogovaraju u koji će kafić ići poslije. Nije se nekad moglo izostati s treninga, niti su se roditelji mogli petljati i biti na treningu kao što je danas situacija. Na treninzima moraju biti samo trener i igračice. Bude dosta roditelja pa morate zadovoljiti i djecu i roditelje. Teško je tako raditi i često puta budem neshvaćena. Ono što radim, neka se poštuje. Djeca se danas ne odgajaju da imaju odgovornost prema nečemu i poštivaju starije. " - zaključuje Kornelija.
Kako je košarka utjecala na vaš život, je li ga usmjerila u određenom smjeru ?
"U košarku sam krenula kroz zabavu. Bilo mi je interesantno, upoznaješ drugu djecu, družiš se. Nisi ni svjestan kako će ti košarka usmjeriti tvoj život. Uglavnom, bilo je to vrlo pozitivno. Da se vratim otpočetka, sve bi isto ponovila. Morala sam se puno više boriti da uspijem u košarci. Kvaliteta ponekad nije dovoljna, mora biti netko tko će vas pogurnuti. Svoj uspjeh još više cijenim, jer sam prošla teži put. Samo bi htjela da grad Brod više štiti svoje sportaše kad su u Brodu i kad odlaze iz njega. Drugi gradovi strašno štite svoje sportaše. " - ističe Kornelija.
Vaša poruka mladim sportašim: "Osnovne i srednje škole trebaju upisivati djecu u što više sportova. Mladi bi sami trebala steći određenu sigurnost kroz sport, očvrsnuti i socijalizirati se. Neka uživaju u sportu i u druženju s vršnjacima. Neka shvate kako im je to prednost da mogu biti u dvorani. Trebaju shvatiti kako kroz sport mogu putovati, upoznavati druge ljude, stjecati odgovornost, disciplinu, dobru fizičku spremu i opću kulturu. "
Kornelija Kvesić ostala je u košarci koja joj obilježila život. Dokle god bude mogla, nastojat će pomoći mladim naraštajima u njihovom sportskom i životnom putu.