Novi početak

Lijep pozdrav Zemljanima, onim nemoćnim i skrušenim bićima koja nekim čudom još uvijek opstaju na planetu, lijep pozdrav posebice mojim Brođanima od strane sina odmetnutog na početku studija u drugom gradu, lijep pozdrav svima koji će čitati ovu kolumnu. S njom ću definitivno imati izvjesnih problema - kako ne ponavljati teme koje spominjem već godinama na blogu i u tekućoj kolumni i kako uz to što manje spominjati politiku?

Autor: Danijel Ambrozić | Datum objave: 16.02.2013


Prvo da pojasnim što znači ime kolumne „Pogled iz klupe“. Nekima je eventualno poznat osjećaj iz školskih dana koji se u čovjeka pojavi svugdje gdje ima gužve i previše glasova u kombinaciji s masovnom histerijom koncentrirane grupe ljudi, ponašanjem u kojem su slabije vidljivi tragovi inteligentnog ponašanja. I onda sa strane imate tog čovjeka kojem se polagano podiže krvni pritisak, glasovi u gunguli postaju sve glasniji i kreštaviji (barem iz njegove perspektive), osoba sve nemirnija i povučenija u sebe lagano već rukama pokriva uši te u jednom trenutku poželi zavrištati na sve oko sebe i kreirati moment potpune tišine i čuđenja, moment kojeg će prekinuti tek njen zvuk zadihanosti i smirivanja disanja nakon vriska. To bi otprilike bilo to - živiš na ovom planetu i u ovoj državi - ako plivaš nizvodno s ostalima i ništa ne zapitkuješ (razmišljanje u nas spada u domenu psihičke bolesti), sve je dobro. Nije dobro, ali za narod koji šuti i radi unatoč tlačenju, može se reći samo da mu je dobro, u svakoj situaciji, čak i kada mu čizma lomi zube ili pritišće leđa na kojima su unatrag povijene i prekrižene ruke. A ako ideš uzvodno i voliš povremeno prakticirati tu sotonsku praksu razmišljanja vlastitom glavom, onda se nađeš u problemima. A došlo je vrijeme kada u tome treba ustrajati, bez obzira na sve. Čovječanstvo šuti od uvijek. A tko se usudi reći da su ustaljene prakse baš zato ustaljene jer su - dobre?! Uglavnom, često i danas u mašti sjedim u toj klupi i češkam se po glavi, ali ne zbog nekakvih ušiju ili kožnog oboljenja, već vidim oko sebe taj „razred“ ljudi koji završavaju škole i pohađaju nastavu života, ali nikada ništa ne nauče.

S drukčijeg gledišta, nisu ljudi ipak loši učenici. Sve ovisi o tome kakav je tip gradiva. I tko su im učitelji. U današnje vrijeme biti uspješnim učenikom škole života znači šutjeti i raditi, nikada ništa ne pitati, a uvijek vjerovati autoritetima, makar oni u nečijim glavama sjedili na bijelom oblaku i imali bradu i neki štap koji odozgo baca gromove po grešnicima jer su se - usudili pitati ili učiniti nešto „na svoju ruku“.

Tu smo već došli i do skrušenosti, ali i osjećaja nemoći. Dobro je narod istreniran. Kad već učiniš ili barem kažeš nešto „na svoju ruku“, imaju unaprijed pripremljene reakcije proizašle iz njihove škole života poput: „šuti i radi“, „nemoj, otac će te...“, „nemoj, gazda će te...“, „nemoj, čut će te...“, „nemoj, Bog će te...“. U svekolikom repertoaru puno se spominje i Don Quijote, borba s vjetrenjačama, nemoć pojedinca...

Hrvatski se narod, primjerice, voli busati u prsa ili biti glasan kada su u pitanju ne tako davni rat, sportski klubovi i reprezentacije, ali će vas uvijek pokušati spustiti na zemlju ako u vas registriraju groznu pojavu razmišljanja svojom glavom.

 „Mi smo nemoćni, ne možemo mi tu ništa...“ - česta je izjava prosječnog Hrvata. „Ne možeš sam mijenjati svijet“ također se često može čuti. To su sve, između ostalih, nesvjesno utrenirane fraze kojima smo naučeni od strane psihološki također zgažene okoline. Istina je da sami ne možemo modelirati svijet tako da izgleda ljepše iznutra i izvana. To vrijedi ako razmišljamo isključivo globalno. No uvijek se mora krenuti od najniže razine - od sebe. Svatko može mijenjati sebe na bolje, ali je puno prepreka svakakve prirode koje treba savladati. To je buran proces u kojem se mogu razbiti neka razmišljanja za koja ste mislili da im se to nikada neće dogoditi, proces koji uključuje gotovo psihofizičke šokove. Razbijanje programa u glavi nije nimalo lako. Ali se isplati jer, iako bi svatko nakon toga očekivao još gori život s više frustracije od standardne frustriranosti prosječnog Hrvata, malo je vjerojatno da će se to dogoditi. Događa se primjerice veliko duševno olakšanje kada se više ne osjećaš krivim ako ne razmišljaš kao tvoji roditelji, djed ili baka, prijatelji ili rodbina. Svatko ima pravo na vlastiti svijet. A današnji život živi se s nametnutom tendencijom da ljudi univerzalno žive u okovima kulturnih navika, sustava vladanja i religije.

Ako uspijevaš učiniti neke pozitivne pomake na sebi, također možeš početi privlačiti ljude i njihovu pozornost, kao i u slučaju kada se javno ponašaš kao budala. I što se onda počinje događati? Nekim čudom ljudi sve češće prilaze i govore kako su počeli razmišljati slično, kako im se širi slika o prirodi stvarnosti, kako osjećaju oslobađajuću radost ako počnu razmišljati van nametnutih okvira nakon što prvo razbiju strah od razmišljanja. Ponekad se dogodi da se sami posramite jer ste propovijedali o nečemu čega se sami naposljetku niste držali, a što su počeli prakticirati ljudi koji su o tome čuli od vas... Dakle, možda ne možemo sami mijenjati svijet, ali ako posložimo prioritete po nekakvom smislenom poretku, ta teorija počinje lagano padati u vodu jer se zaraza lako može proširiti na druge pojedince. Ti pojedinci kasnije će formirati grupu, a onda su mogućnosti puno veće.

Već nekoliko puta u posljednjih par godina vodio sam razgovore s prijateljima o tome kako je ovo vrijeme u kojem živimo vrlo specifično u ovom civilizacijskom ciklusu o kojem se uči na satovima povijesti. Gotovo svaki čovjek za svoje je doba u stanju reći da je ono bilo jako bitno u povijesti. To je očekivano jer pojmimo jedino period u kojem živimo (čak i to nam je otežano kad imamo Sulejmana i nacionalne nogometne klubove o kojima bi se navodno trebali brinuti uz kokice i pivo pred TV-om), ali nekako mislim da će danas živuće generacije svjedočiti povijesnoj promjeni. Ona je već počela i to vam mogu potvrditi zbog toga čime se bavim posljednjih nekoliko godina kao nekom vrstom hobija - pisanjem. I to je dokaz da možete početi modelirati svijet oko sebe, makar na lokalnoj razini, da svi imamo moć koje se odričemo zbog programiranosti razmišljanja. Nisam pisac, samo sam se jednog dana uhvatio pisanja bloga, prethodno razbivši strah od javnog izražavanja mišljenja koje se kosi s prosječnim mišljenjima. Kasnije se sve spontano odvijalo i sad sam tu gdje jesam - u situaciji da uz dnevne radnje, posao i sve ostalo razmišljam o tome što napisati u prvom članku kolumne, da osjećam nekakvu čudnu odgovornost prema dijelu zajednice koja će kasnije kliknuti na rubriku kolumni i pročitati ovaj pozdravni tekst.

O nama svima ovisi u kakvom (pozitivnom ili negativnom) smjeru će se globalna promjena koja se događa dalje odvijati. To ponajviše ovisi o mladim ljudima. Vjerujte mi, u Hrvatskoj se širi krug mladih ljudi koji su najednom počeli nezaustavljivo razmišljati o državi, svijetu, tlu po kojem hodamo i vodi koju pijemo, o zraku kojeg dišemo, i sve to na jedan potpuno nov način, način koji je zapravo drevan, ali se izgubio razvojem tehnologije, ekonomije i civilizacije općenito. Javljaju se ljudi koji počinju manje sebično razmišljati i koji shvaćaju da treba mijenjati sebe pa se početi udruživati da bismo skupa mijenjali mikro i makro okolinu kancerogenu zbog ustaljenih obrazaca ponašanja naših prethodnika koji, nažalost, uključuju i mnogo naših roditelja i općenito starijih osoba... S druge strane - strane vladajućih i manipulativnih struktura koje pokušavaju držati uzde i usmjeravati globalna događanja na svoj mlin i u korist svog plana za nas sve - javlja se panika i očekivani otpor.

Zato velim da se nešto opako globalno događa (i tome smo svjedoci) što će ostati debelo podcrtano u knjigama povijesti i trenutak je za zadržati bistrinu uma i strpljenje, udruživanje i razbijanje nesuglasica koje nisu ni vrijedne spomena, a svima se čine tako ozbiljne i potrebne (religija, ratovi, međunacionalne prepirke i povijesne svađe i klanja) - i treba spasiti zajednički dom, sebe same i ljude oko nas. Na žalost mnogih, ipak svi dijelimo jednu planetu. Druge planete za nas nema. Ako i postoji, vjerujem da za njene stanovnike ne bi bilo dobro da nas sretnu. Želite li da se tako o ljudima priča u našoj galaksiji i šire? Kad je ljudima već toliko bitno što drugi o njima misle, zašto onda i to ne bi bilo bitno?

Pratite Brodportal i najnovije vijesti na Facebooku Twitteru

MOŽDA VAS ZANIMA I OVO

Zadnje vijesti

36 novih pozitivnih osoba u Brodsko-posavskoj županiji, četiri preminule osobe od Covid-19

Ćosić: Slijedimo njegov nauk i promičemo njegove ideje na nove i mlade generacije

Od ponedjeljka popuštanje epidemioloških mjera u županiji, učenici se vraćaju u školske klupe

FOTO GALERIJA

Ana Lujić putnik na Europsko prvenstvo

Otkrivene brončane ploče s imenima Ane Titlić i Kornelije Kvesić

Više od 200 sportaša iz 14 klubova na međunarodnoj regati KKK Marsonia

Mazatori odlični organizatori Prvenstva Hrvatske u supersprint duatlonu, Dejan Radanac i Ines Jozić najbolji među Brođanima

"Pred noć u Slavonskom Brodu pod "palicom" Jozefine Birindžić