Jer ja sam mislila da to radim zadnjih 27 godina. Ustaljena špranca koja garantira političke poene u ovoj maloj smješnoj zemlji je galamiti oko tisuće nerođene ili možda rođene – možda nerođene djece, koja su još uvijek pola sperma/pola jajna stanica. Prave se da im je stalo do natalitetne politike Republike Hrvatske, a ne znaju da su realnim troškom jednog takvog pišljivog hoda koji uopće nije imao svoju svrhu osim okupljanja na općepriznatoj zagrebačkoj subotnjoj špici, mogli kupiti barem četiri računala za barem jednu osnovnu školu u našoj Republici. Špranca javnog djelovanja nikako ne smije biti galama oko onoga što će ta eventualno rođena djeca jesti, obzirom je Monsanto već prodro u našu zemlju. Na kraju mi se čini da se nama više *ebe za *ebačinu, nego za opstanak.

Znam da opstanak prije svega podrazumijeva nasljedstvo i nastavljanje generacija, ali seks nije isto što i pravljenje dijeteta. Nakon ove rečenice se stvarno  osjećam kao da nanovo pišem Vukovih „1000 Zašto? 1000 Zato!“, a ne jednu banalnu životnu činjenicu. Zamislite, neki tamo ljudi su generacijama ginuli na lomači, otkrivali gumu i kontracepciju kako bi postigli moderno doba u kojemu se ne moramo udati sa 17 samo zato jer imamo sramotni nagon za seksom. Iako sa 17 još ne razmišljam o razmnožvanju, znam da mi treba muškarac, jedan jedini kojemu ću služiti kao rasplodni stroj, jer ne samo da se ne smijem seksati zbog užitka, nego i svaki puta kada se seksam moram roditi dijete. Ili ću dati guzu, što je za kaznu samo po sebi (kako kome složit ćemo se). Nemojte da moram opet o seksu. Više o njemu pišem nego što ga primjenjujem, a sve mi se više čini kako moja žrtva ne urađa plodom. Uskoumnici, uskogrudnici i uskopenisići (uključujući i Željku Markić koja čini se sama sebi radi djecu jer je 2u1) sve više uzimaju maha. Nije to pravda, to je njihova pravda koju nam nameću. E, pa nećeš razbojniče...razbojnice...ovaj, možda ipak razbojniče!

Nisam li naprosto grozna. Pričam o maloj dječici, mala plava, smeđa, crna, kovrčava, ćelava, plavih velikih očiju ili možda crnih, s onim malim prstićima zamazanima od sline...Samo što – TA DJECA NISU STVARNA! Trebali bismo pričati o tebi, meni....mojoj prijateljici Ines koja je ostala bez posla, a ne o fetusima koji još nisu ni to. Do čega ste me doveli o, vi ljubitelji sektaških hodova?! Umjesto da propagirate dobrotu, ljubav kao takvu i jedino jednoumlje koje bi nas moglo spasiti - slobodoumlje, vi vjerujete kako ćete spasiti ovaj pogani svijet jednim hodom?! Ja sam vas slušala, ali nisam čula niti jednu poruku, jer poruka da žene trebaju imati bolje radne uvjete kako bi mogle rađati nije nešto inovativno vrijedno hoda glavnim ulicama u zemlji. Čuli smo tu parolu milijun puta od strane milijun različitih političkih opcija u milijun rodnih i spolnih pokreta koji su „must have“ ovoga milenija. 

Ne čuh, ali vidjeh svašta na tom vašem hodu. Vidjela sam plaćene autobuse koji su dovozili plaćene ljude (valuta možda nije novac u slučaju ljudi, ali tim gore, prodali su se za jeftino govorništvo, ne čak ideologiju). Vidjela sam i binu s razglasima i svom tehničkom oprememom. Vidjela sam pjevače koji su nastupali (opet možda ne za novac, ali barem za blagoslov da i oni zatrudne odmah sutra, odmah). Vidjela sam štandove koje je netko morao smontirati, osigurane ulice od prometa za potrebe hoda...Kažem opet, da se baremm radilo o nekakvoj jasnoj poruci. Međutim niti je Hrvatska u top 10 zemalja po obavljenim pobačajima, niti nam je rodnost nešto pretjerano pala, pa moramo vršiti drastične mjere u zadnji tren, toliko drastične da nam ne gine masovna orgija na Trgu...Ne! Ništa od toga! Ali, eto osoba s mogućom dijagnozom obično nema opravdanje za stvari koje radi i kako ih radi u životu. Razočaralo me samo što je takvih osoba gotovo deset  tisuća u ovoj maloj smješnoj zemlji.

Jasno mi je da ste u liku i djelu ŽM pronašli svojevrsnog gurua, ali to me uopće ne čudi, obzirom vas je većina koji ste hodali za nepostojeći život, sposobna tek preživljavati, ne i živjeti. Da ste barem imali prilike vidjeti život. Okusiti ga. Zagristi ga. Možda za početak i samo ga gledati izdaleka, čisto da znate kako život izgleda i za što se vi zapravo borite. Ako se borite za ponizan život u ropstvu kapitalizma, kakav vas (nas) većina i živi, onda mi nije jasno tko tu želi ravnopravnost za sve, tko tu širi ljubav, a tko agoniju i patnju samo kako bi jedna figura koliko toliko opstala na političkoj sceni?!

Život nije bunt smjernica koje vam je dao vaš lokalni don Hrvoje. Don Hrvoje je tek odradio dio moralnog odgoja jer je znao da su vam roditelji mali ponizni ljudi iz radničke klase koji jednostavno ne mogu puno ponuditi u životu. Zato su vam davali (u suradnji s don Hrvojem) dozu morala, ljubavi, životnih kršćanskih poruka koje će vam pomoći pomiriti se s time da trebate živjeti skroman život, kao skroman čovjek, od prvoga do svog posljednjega dana. Manite se sreće, zabave, ispunjenja. Ispunjenje je duhovnost, a ne sve ovo oko nas. Dobro, jest da je i sve to oko nas manje-više stvorio  Krist, ali varka je to. U puno stvari je zapravo vrag. Primjerice dobra plaća koja te tjera da kupiš bolji auto i da zbog toga likuješ – VRAG! Putovanje na Ibizu – V.R.A.G.! Jesi pitao susjedu jel' bi ona na Ibizu možda?! Izlasci u klubove gdje postoji mogućnost da sretneš ljubav svoga života – a ne ne, VRAG! Jer, tu je i opasnost da sretneš stranca u noći koji će te napumpati i onda ćeš ti biti treća Dunja koja je morala zaustaviti hod. Nemoj biti treća Dunja, budi ponizna.  Nemoj začeti, radije neka ti svrši u usta. Sve su to samo mudro složene riječi koje vam olakšavaju živjeti u okvirima konformizma, jer konformizam je sigurniji odabir. Uvijek. Uzmi već nametnuto, nemoj trošiti vrijeme na traženje sebe.

Zanima me samo koliko je vas koji ste hodali priuštilo svom djetetu da SAMO odabere sa 18 godina hoće li se krstiti, primiti svetu pričest i sakrament krizme?! Koliko je vas dopustilo svome djetetu da  ne ide na vjeronauk nego na etiku ukoliko samo za to pokaže interes?! Nitko ili tek koja jedinka. Znam. Znam jer ste licemjeri i jer se borite protiv svega što sami predstavljate.

Nije sve vrag, nije užitak vrag. Vrag je samo i isključivo zlo. Ono postoji. Stvarno je, ali ono se ne događa u trenutku kada nije poželjeno i kada nije smišljeno. Naravno da nitko ne želi ubiti možebitnog čovjeka. Naravno da svaki taj plod može biti astronaut ili novi Nikola Tesla. Ali, budimo iskreni, ako pričamo unutar nekakvih okvira uobičajenoga, one žene koje se odluče na pobačaj nemaju boljega ili drugoga izbora. To je problem. Možda je svoje probleme pobačajem do neke mjere sanirala, jer bi u suprotnome iste te probleme prenijela na nedužno dijete. Vi to ne možete znati. Nitko od nas nije zaslužio roditi se samo zato jer Oreškovićeva žena misli da mu je bolje da se rodio. To moraju osjetiti naši roditelji. Jer mi smo u suštini sastavljeni od ljubavi, dio jednoga i drugoga...ne nečega trećega, usputnoga...Zbog nečega trećega nastaju životni gurui i njihovi sljedbenici. Sami su najbolji dokaz.

Za što se vi borite? Za čije živote? Za živote žene koja dođe u bolnicu i ilegalno obavi abortus? Pita li ju tko od vas išta? Pruži li joj ruku, riječ mira i spasenja, utjehe i stabilnosti koja joj toliko treba u tom životnom kaosu kroz koji je iz nekog razloga prošla – iz nekog SVOG razloga.

U bilo kojemu trenutku možeš shvatiti da život nije samo dobro, ali nije ni samo loše. Nikakav vrag me nije natjerao da shvatima kako moje odluke kroje moj život. Nemam ja na kraju ništa od tog don Hrvoja, baš kao ni on od mene. Samo lijepa sjećanja na razgovore ugodne i usađena dobra procjena dobroga.  I baš zbog toga pitam na kraju, zašto bih rađala dijete ako to ne želim? Zašto bih rodila dijete ako ja smatram da nemam uvjete za njega? Zašto bih rodila dijete, samo da bi se isti ti koji me nagovaraju da rodim, potajno naslađivali nad mojom teškom sudbinom, a onda nedjeljom sapirali tragove zlonamjernosti sa svoje duše?! Moje tijelo, moja odluka...Sve moje, a ne tvoje.