Povodom sutrašnjeg spomendana mučenice svete Cecilije, zaštitnice crkvene glazbe, glazbenika, pjevača i pjesnika, svoje osobno iskustvo u dugogodišnjem pjevanju u liturgijskom crkvenom zboru s nama je podijelila najstarija članica zbora župe Krista Kralja, gospođa Manda Bičanić.
Gospođo Mando, koliko dugo ste članica župna zbora?
Počela sam pjevati 1962. godine kada je u župi u Brodskom Varošu osnovan zbor, dakle od samih početaka sam u zboru, punu 61 godinu pjevam! Do tada se u crkvi pjevalo pučki, uz ženu koja je „započimala“, pjesme koje su nas poučili naši roditelji. Kada je zbor konačno osnovan, imala sam tada 15 godina i od tada, evo do danas, pjevam Bogu na slavu.
Osim što ste bili vođeni riječima svetog Augustina - „Tko pjeva dvostruko moli!“, tko vas je najviše poticao na pjevanje kroz sve ove godine?
Moj otac je također bio crkveni pjevač, moj brat i ja; mogla bih reći - gotovo cijela moja obitelj pjevala je u crkvi. Dok sam bila djevojka, moj otac i ja smo zajedno pjevali. Uvijek sam imala snažnu volju, i nikad mi nije bilo teško, niti poslije posla, odvojiti vrijeme za probe i pjevanje. Dakle, uz moju obitelj, sama sam sebi bila najveći motivator.
Župni zbor u župi Krista Kralja ima dugu tradiciju, od 1961. godine. Možete li nam reći nešto o njegovoj povijesti, nastanku, voditeljima…?
Zbor je osnovao maestro Josip Jerković, dirigent, glazbeni pedagog, profesor, kasnije i voditelj Hrvatskog pjevačkog društva „Davor“ (1990. – 1994.). U Brodskom Varošu je tada još bila stara župna crkva, te se pjevalo na koru sve do 1964. godine kada je župu pogodio snažan potres. Bez obzira na te okolnosti, na probe zbora se dolazilo, to je bila dužnost svakog člana zbora. Zbor su činili ljudi iz naroda - puk koji nije poznavao note, ali su s vremenom naučili. Pjevalo se četveroglasno i latinska misa obavezno. Svi smo bili nekako složni i sretni, a kada bi se ponekad pojavile nekakve trzavice, mi smo to međusobno uspješno rješavali. Kako su u župi djelovale i časne sestre, Milosrdne sestre svetog Križa, one su bile i voditeljice zbora: od 1967. s. Marija Goretti, od 1980. s. Agnezija Juretić, od 1989. s. Hijacinta Hoblaj, a ratne 1991., zbor je vodila s. Jelena Kovačević. Sve su mi one ostale u tako radosnom sjećanju posebno kad je bila Mlada Misa našeg Ivana Ćurića, danas pomoćnog biskupa.
Možete li nam izdvojiti neke posebne trenutke zbora, lijepa i zanimljiva iskustva koje posebno pamtite kroz sve ove godine pjevanja Bogu na slavu?
Mene svi poznaju kao osobu vedra duha koja voli pričati i veseliti se - po prirodi sam veliki veseljak. Jednom zgodom išli smo u rodno mjesto maestra Joze Jerkovića u Vrbicu pjevati na misi. Tada je prijevozno sredstvo bio „šinobus“ - vlak s četiri vagona. Mi pjevači umjesto da smo svi zajedno ušli u jedan vagon – razdvojili smo se. A još više - razdvojio se i vlak. Naravno, nekako su nas sve uspjeli spojiti, prvi koji su stigli, čekali su ostale te smo ipak stigli na vrijeme na misu. Taj događaj mi se usjekao u pamćenje i uvijek se tomu smijem. Jednom drugom prilikom, meni moje zborašice kažu: „Hajde Mando pitaj vlč. Boška Radielovića, tadašnjeg župnika, da pleše s nama u kolu“ . Manda je pitala, a vlč. odgovorio: „Jeee Mando, znaš da župnik ne pleše!“ I danas kada gledam fotografije iz albuma uvijek se rado prisjetim tih nekih prekrasnih trenutaka.
Biti član župnog zbora zahtjeva i veliko odricanje, osobito u vrijeme velikih svetkovina kada svatko ima i drugih obveza. Kako ste Vi, dok ste bila mlađa, usklađivali probe sa svojim obiteljskim i poslovnim obvezama?
Upravo su me pripreme za velike svetkovine posebno radovale. Mislim da nikada nisam izostajala s proba, jedino zbog bolesti. Muž me je često znao pitati kako imam volje poslije posla odlaziti na probe. Često se znao tome i protiviti. No, smatram da ako sam u zboru - to je za mene svetinja, uvijek biti prisutan na „velikoj“ misi, dužnost je svakog člana zbora. Dok sam bila mlađa bilo je svakako, ali kada se zboru kasnije priključila i moja kći Katarina, bilo je puno lakše. Probe su većinom bile navečer, a ako sam bila druga smjena odmah poslije posla bih otišla na probu.
Mislite li da nedjeljnim liturgijskim pjevanjem na misama župljani, ali i ostali vjernici mogu doživjeti u srcima radost kroz pjesmu, kakvu su doživljavali sveti Augustin, ali i sveta Cecilija?
Mislim da mogu. Liturgijsko pjevanje ima svoju posebnu čar. Svatko tko dođe na svetu misu otvorena srca za Boga, taj može pjevati i bez obzira što nije član zbora. Pjesma potiče još veću radost u čovjeku, potiče plodonosniju molitvu i jača naš odnos s Gospodinom.
Pjevati Bogu na slavu je zapravo dvostruka molitva koja bi svakom članu zbora trebala biti i dodatan motiv, a ujedno i osobno svjedočanstvo Kristove Radosne vijesti. Kako se Vi osjećate kada pjevate na euharistijskoj gozbi?
Osjećam se ispunjeno. Kroz cijelu misu osjećam prisutnost živoga Gospodina te Njegove i naše Nebeske Majke Marije osobito kada su marijanske svetkovine. A osjećam i da me Duh Sveti dodatno jača i potiče kroz pjesmu.
I za kraj, koju biste poruku uputili mladima, ali zapravo i svim uzrastima, kojima je Gospodin darovao talent pjevanja, a još se nisu pridružili zboru?
Lijepo je da svi koji imaju talenta, taj talent darovan od Boga, iskoriste i daruju ga Gospodinu na slavu, a svoje vrijeme, trud i žrtvu, prikažu Bogu kao ugodnu žrtvu. U našoj župi ima lijepih mladih glasova i voljela bih da se pridruže našem zboru jer svaki zbor kroz neko vrijeme treba pomladiti. Mi stariji ne znamo koliko dugo će nas zdravlje poslužiti, koliko dugo ćemo još moći pjevati, iako se nadamo još dugo, te bi upravo zato bilo jako dobro da nam se, vjerujem kao i drugim zborovima, pridruže mlade snage. Jer u današnje vrijeme, uvijek nekako za sve pronađemo vremena i zato smatram da možemo, moramo i trebamo odvojiti vrijeme i za Gospodina. A pjesma, zajedništvo i radost, Bogu na slavu, su jedan od najboljih načina, kako možemo iskoristiti svoje vrijeme.
"Na misi smiju pjevati i oni koji nemaju najbolji sluh! Neka se pjeva veselo i snažno na slavu Božju i zbog vlastite radosti! Bitno je da se pjeva iz srca i izrazi osjećaj zahvalnosti i pouzdanja u Boga. Pjevati u klicanju … Klicanje je zvuk koji svjedoči da iz srca odjekuje nešto što se ne može kazati…" (sv. Augustin)
S gđom Mandom razgovarala: Anita Terzić
foto: Anita Terzić i privatni album
