Kolumne

Mala bara puna krokodila ili kako se nositi sa životom kada shvatiš da je sve politika

Mala bara puna krokodila ili kako se nositi sa životom kada shvatiš da je sve politika

 To je život. I svaka ona bapska koja mi je sa 14 godina zvučala patetničnom i izgovorenom samo da popuni vrijeme i prostor je zapravo životna poruka ljudi koji su na trenutak napravili okret prema nazad i odlučili ti dati savjet sa svoje pozicije, u koju ćeš i ti doći. Pomalo kao da varaju, jer ne žele iz nekog razloga (često osjećanja i ljubavi) da i ti napraviš iste greške. Vrijeme. Život. Politika. Možda i nije krajnji cilj da to poslušamo i primijenimo prije vremena, već upravo ovo što ja činim, osvrtanje i pomalo naivno žalovanje zašto to nisam mogla početi primjenjivati puno ranije. Zašto mi nije bilo potpuno jasno da se “uzdam u se i u svoje kljuse”, ili “da ne vjerujem ljudima”, pogotovo ne “previše”. Zašto nisam mogla shvatiti kako zaista “tko pod drugim jamu kopa, sam u nju pada.” Bi li što promijenilo? Ne znam.

Zašto me smaraju time tada sam pomišljala?! Ljudi su super, ljudi su sve. I jesu. Ali su u isto vrijeme i ništa. I to sve može biti u jednome čovjeku. Da je sve i da je ništa. Pravo postignuće i katarza je kada si sve, a onu polovicu sebe koja je ništa pomalo odbacuješ, svjesno. Radiš na njoj, boriš se s njom, ali joj se ne prepuštaš. Na kraju krajeva ako i ostane onoga “ničega” u tebi, nisi potpuno profulao život. Potpuno je fulan kada “ništa” prevlada i onda postaneš rob ovozemaljskoga misleći kako već kada živiš, trebaš živjeti u materijalnom blagostanju pošto poto jer jeidno tako možeš zamisliti ispunjen život. Istina je to za sve one koji su jako isprazni.  Jedan moj dobar prijatelj znao bi reći “Tko kaže da mu nije udobnije voziti se u Bentleyu laže, kao i onaj koji kaže da nije finije jesti jastoga ili voziti se prvom klasom.” Mogu se složiti s time da bi ljudima po defaultu nešto trebalo biti udobnije ili ukusnije, pogotovo nakon što dobiju prilku za usporedbu, ali duševni smiraj nema veze s udobnošću unutar Bentleya ili prve klase. 

Sve što radiš u životu težiš raditi kako valja ili brzo odustaneš kada shvatiš da to nije za tebe. Ili ili. Nema između jer život nikada nije između. Čak i kada misliš da je do tebe život se pobrine da završiš bez posla koji ne voliš ili završiš korak bliže nečemu što voliš. Niste možda tako gledali, ali ne postoji prisila. Prisiljavati se možeš kratko, međutim mi smo svi mali miševi i nemamo dovoljno znanja, energije i volje promijeniti životne putanje. One su zacrtane. Život je taj koji nas usmjerava čak i kada mi prisiljavamo i lupamo glavom o zid. Kada to shvatiš dobiješ određenu dozu sigurnosti. Neki tu sigurnost nazivaju Bogom, neki energijom, ja eto ovdje i sada – životom. 

I sada dolazim do bare u naslovu i krokodila u njoj. Nije čovjek čovjeku vuk, nego krokodil. Vukovi neće napasti ako su siti, ali krokodili u bari nemaju druge nego napasti što im se da. Svi mi dođemo pred baru u nekom trenutku života i sve nas čekaju neki naši krokodili. Činit će vam se nemogućim kada pogledate na drugi kraj bare doći do njega. Ali nije. Vaša je prednost početna pozicija, jer oni su već u bari i ne mogu van. Ne žele, ne mogu, neće. To za vas nije ni važno, jer njihovo “ništa” je već prevladalo i ne možete im pomoći. Usredotočiti se na sebe. To je vrlo presudno u takvim trenucima. Smislite taktiku kako prijeći baru, ali uvijek imajte na umu da je životinji teško dohvatiti se vašega mesa ako joj stanete na glavu. Brzo, precizno, smišljeno preskočite na drugi kraj i imajte svoj cilj na umu. Jer vaš cilj je pravedan, čist i vi nemate veze s time što ste ga morali proći, život je takav, nametne vam. Zato puni ponosa i vedrine skačite po glavama krokodila. Nemoć koju osjete u tome trenutku vaša je pobjeda i samo tako naći ćete se na drugoj strani bare na kojoj ćete ako ste dovoljno sretne ruke upoznati ljude koji su baš kao i vi uspjeli izboriti se sa silnim šalterušama, lošim zakonima, lošim poslodavcima, lošim kolegama, ljudima vampirima, jadnim i bolesnim pojedincima koji ovo društvo vuku na dno kaljuže. Uspjeli ste ne utopiti se i postati krokodil koji čeka sljedeću žrtvu. To je njihov i samo njihov križ, jer su ga zaslužili i jer nisu znali kako prijeći baru. Njihov cilj bio je nejasan ili prljav. Njihov ugriz može boljeti, ali vam ne može ništa, osim vas usporiti na vašem putu.

Nije to ništa napravljeno zato što ne možemo ili zato da padnemo i utopimo se, život nam je to dao da se sami možemo i znamo svrstati među sebi sličnije. Da si znamo postaviti značaj, ulogu, na kraju i cijenu. Da i cijenu, jer nisam rekla da financijsko blagostanje kao takvo nužno mora izostati, ne. Poanta je da ono mora doći jer ste to zaslužili i jer vam ono pripada. 

Vjerujte i vidjet ćete. Sve, ali sve ima svoj duboki razlog i svrhu. Niste baš vi slučajno tu gdje jeste, niti ćete slučajno biti sutra negdje drugdje. Poveznica našega mesa, naše uloge i bivanja sa životom je ključ. Možete slobodno žaliti one koji to ne shvaćaju ili se boje shvatiti, možete i žaliti sve one koji su postali krokodili, ali nemojte gubiti na to previše vremena jer život ide dalje, a vi ... VI se nikada više i nigdje više nećete ponoviti. Zato postajte svjesniji radi sebe i toga malo vremena u beskonačnosti koje smo dobili.

Ne trošite se na loše riječi, tako su malene i nevažne. Ne trošite se na male i nevažne ljude, toliko su loši. Veslajte, vucite, grabite, grebite i kada vam suze na očima mute pogleda prema naprijed. Sva sreća i svaka tuga samo su vaše, ali opet je na kraju dana lakše zaspati ako znate da u vama još ima puno “svega”, a malo “ničega”. Udahnite i recite hvala životu što dišete plućima, iznad bare, gdje je svijet stvaran i sve je moguće. 

Možda Vas zanima i ovo

Foto galerija