U Galeriji Ružić sinoć je otvorena nova izložba. Riječ je o izložbi naziva “Zeitgeist” ili ”Duh vremena” autora Lea Vukelića kojom je započet i novi izložbeni ciklus.

Jesu li granice u ljudskoj prirodi? Iako su svuda oko nas. Odgovor na to pitanje pokušao je dati Leo Vukelić. Između ostalog i kroz rad naziva Europa. 

"Da li ja znam nacrtati Europu? Znam li ja uistinu kako Europa izgleda i znam li ja uistinu gdje je Island, Ukrajina, Italija i kako te zemlje izgledaju? I onda tu Europu koju autodiktatom iscrtavam zapravo ju lijepim na jednu pravu kartu Europe gdje onda vidim sve te greške. Te greške su zanimljive naprosto jer u mojoj glavi neke granice nisu takve kakve su u stvarnosti”, objašnjava  likovni i multimedijalni umjetnik Leo Vukelić.

Do tog zaključka dovode ovi višeslojni crteži, a granica je glavni motiv i jedne druge instalacije. 

"Kroz pantomimu sam htio postaviti pitanje granice i života u kojem se mi nalazimo i koja je to granica, dali mi na granici kvarta trčimo, dali na granici ljubavi živimo, dali smo na granici europske zajednice, takve različite oblike granica i onda sam proveo pantomimu sa 10 različitih osoba i svima je užasno teško pogoditi uopće unutar pantomime tu granicu kao pojam”, govori Vukelić.

Osam radova od kojih je sedam premijerno prikazano, čine izložbu naziva “Zeitgeist” ili “Duh vremena” koja je otvorena u Galeriji Ružić.  

"Zapravo se radi o jednoj izuzetno zanimljivoj izložbi i spoju svih Vukelićevih interesa, kako likovnih tako i onih vezanih uz kazališta. Ovo nisu radovi koji zahtijevaju tek nekakvu vizualnu pažnju, odnosno daju vizualnu informaciju, nego su radovi koje publika treba dobro promotriti”, kaže Romana Tekić, ravnateljica Galerije umjetnina Grada Slavonskog Broda.

I o njima dobro razmisliti. Na pamet će prvo vjerojatno pasti asocijacija na rat u Ukrajini, ali tu ne treba stati. Rad naziva Pogled iznutra, dug čak šest metara gdje iz knauf ploče izlazi 55 metaka uperenih u posjetitelja, to i potvrđuje. 

"Koji zapravo u posjetitelju isto tako izazivaju dvojake reakcije, prije svega strah jer se ipak radi o mecima koji su upereni upravo u posjetitelja jer iz zida izlaze prema posjetitelju, ali iz činjenice da su oni ipak plastični i šareni te vizualno dopadljivi zapravo taj njegov strah mogu pretvoriti u nekakav ugodan trenutak promatranja umjetničkog rada”, dodaje Tekić.

Pozivaju radovi i na propitivanje dobrobiti koju nam je donio tehnološki napredak, a nove tehnologije autor koristi i u likovne svrhe. Prikazana maketa, kao i metci, nastali su pomoću 3D printera. 

"Neke od njih sam ja modelirao, neke čak nisam niti ja nego sam ih skinuo naprosto na internetu otvorene fajlove. Sad ok, kamp prikolicu sam ja napravio, veš mašine sam ja napravio, ove druge nisam ja napravio. Ali u principu zapravo, suvremena umjetnost je umjetnost kojoj je važan koncept, priča i način likovne komunikacije i vizualne komunikacije, a zapravo tehnika mi je tu na neki način sekundarna”, govori Vukelić.

U prvom su plani zato teme granica, rata, profita, klimatskih promjena, kapitalizma, tehnološkog napretka...jer one i ocrtavaju Zeitgeist, odnosno duh vremena. Auto kaže, ne daje rješenje, ali šalje poruku. 

"Apsolutno se slažem s time da je to zapravo poziv, kao i svaka bijela zastava, poziv u pomoć. Ajmo ljudi se promijeniti, nije nam važno što ovome susjedu ne želimo dati, nego upravo suprotno, što susjedu možemo dati”, zaključuje Vukelić.

Da je poruka važnije od likovnih radova potvrđuje i ovaj triptih nastao na bijelim pločama. Riječ je o privremenim crtežima koji su, navodi Vukelić, odraz današnjeg vremena. Obrisani nakon izložbe, oni prestaju postojati, ali poruka i pouka – ostaje.

*Ovaj članak nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.