Žal za propuštenim. Gdje god idem i putujem nastojim barem jednom renomiranim DJ-evima ili organizatorima spomenuti potencijal Tvrđave Brod. Kako za turističku senzaciju, tako i za organizaciju velikih festivala. Zamislite da koncem srpnja Poloj, Tvrđava, Korzo i Vijuš budu epicentri festivalske publike? Grad bi 'gorio' danima, a gosti bili oduševljeni svime što zateknu.

Jer baš poput Novog Sada Brod može pružiti ponajprije gostoljubive domaćine, izuzetno niske cijene i dobru klopu, solidno kvalitetnu ponudu alkohola i privatnost riječne plaže za barem tri bine elektronske glazbe. Dvoranu za neki šmekerski zvuk, Tvrđavu za rokericu i alternativu (uz barem 3-4 dodatne bine za ostalu mjuzu), Brlićku za koncert ozbiljnijih izvođača i Korzo za najveće zvijezde. Žao mi je što pričam samo o nekom dalekom snu, no poduzetnost i zajedništvo nisu momentum mog rodnog grada. Čak ni za 'tal' s Novosađanima, turneju tvrđava ili neki manje ambiciozan projekt.

Vratimo se u stvarnost. Proteklog vikenda boravio sam u Novom Sadu, točnije većinu vremena u petrovaradinskom okruženju. Došao sam u srijedu motiviran koncertom 'The Killersa' koje eto slušam već dvanaest godina i stvarno sam bio našpanan. Uz svu tu motivaciju pogodilo mi se puno stvari - odlično društvo već u prijevozu do Exita, super ekipa iz Zagreba pogonjena odličnim cimerima i cimericama, Brođani koji su mi nekako i obilježili festival, te par novih poznanika i prijatelja iz svih krajeva. Sve u svemu, dodatni impuls da ostanem sve dane festivala, unatoč prvotnoj ideji.

Već sam u startu ostao iznenađen točnošću izvođača i 'u minutu' kalibriranim nastupima. Bend je nulti dan započeo s novom pjesmom 'The Man', odsvirao je većinu hitova (izuzev meni omiljene 'Miss Atomic Bomb') i svirao gotovo generički sat i pol, uz pokoju pauzicu. Ono što im zamjeram je nedostatak nama bitnog bisa, ugovor koji je vjerojatno dozirao nastup (u minutu početak i kraj, nije bilo odlične solo mjuze Brandona Flowersa, većina pjesama je trajalo kao original bez previše improvizacije...) i prilično blatna površina u fan pitu unatoč dobrom vremenu... No koncert je bio po mjeri i profesionalizam ovaj puta nije bio kritika već vrlina. Nakon 'mog' benda na red je došla Dance pozornica na kojoj je nastup odradio Jeff Mills. Zaista odradio jer sam dobio dojam da bih nešto slično čuo i da ga ukucam na Yt. I to prije par godina.

Drugi odnosno prvi dan novosadskog festivala obilježen je velikim brojem ljudi, finim vjetrićem usred vrelog ljeta, Liamom Gallagherom, te kloniranim generičkim DJ-evima poput Lost Frequencies ili Alana Walkera koji je popularizirao marame i vlastiti logo-pečat kod kvazibuntovnih tinejdžera koji sišu palac dok gledaju Yu-Gi-Oh! Bilo je pomalo i smiješno koliko je djece bilo u publici do 4 ujutro. I to baš osnovnoškolaca. Booka Shade i Paul Kalkbrenner solidni, ne i odlični - nisam postigao pretjerane impresije njihovim nastupima, a očito je i četvrtak napravio svoje. Ali su me zato oduševile ostale ne tako popularne pozornice koje su riznica dobrih DJ-eva, opuštenosti i ležernosti - možda je na festu malo previše prašine, policije na svakom koraku i djece ali u globalu ne smeta.

Petak je pak sve više podsjećao na kultnu knjigu 'Strah i prijezir u Las Vegasu'. Večer je započela s MTV bendom 'Years&Years' i moram priznati da su se dečki stvarno potrudili i odradili dobar nastup, koji im je narušio samo očajno loš razglas. Tisuće ljudi bile su u transu na megahit 'King', a pjevač benda je plijenio s kombinacijom dimija, potkošulje i šljokica - bizaran uzor djeci oko kojeg bi se porječkao dvojac Šimleša-Bačić. Zatim je došao šlager festivala - uvjerljivo najbolji DJ nastup i posve neuobičajena kombinacija južnoameričkog šamanizma, afričkih bubnjeva, famoznog govora Charlieja Chaplina, 'Show me love' Robin S (hit iz 93', nema veze sa Schulzom) i fenomenalnog show nastupa uz balerine. Black Coffee je na taj način toliko visoko digao ljestvicu da sam opravdano sumnjao da će ga itko preskočiti i riječ je o maestru svog posla. Solomun i Dixon pokušali su ga prestići i iako su pustili samo reprizu zagrebačkog seta - standard kojeg njih dvojica imaju dominira pred konkurencijom. Taj dejavu sound ispravili su na afteru uz fancy ekipu i top klasu gostiju te su odradili nastup za pamćenje uz naelektriziranu, no opet baš onako odmjerenu i klasnu atmosferu.

Subota je očekivano privukla najveći broj ljudi. Lokalci brutalno prepijani, pjevanje Miroslava Ilića i Cece za vrijeme partija i (ne)namjerno prosipanje piva po svima oko sebe 'modus operandi' su kapitalnog momenta festivala. Jason Derulo je uzgred takvoj atmosferi napravio show uz brejkere, koreografiju i topove, te čitav niz trash hitova. Nakon njega svi odlaze na Dance pozornicu gdje sam nazočio daleko najgorem setu i DJ-u u životu. Ne, nije riječ o Sigali već o Robinu Schulzu - kombinaciji Enter radija, 140 bpm pa 100 bpm pjesama, neznanju umiksavanja i antitalentu. Da nije dobar producent i nema solidne pjesme, mislio bih da su nekog iz publike instalirali na binu. I mainstream publika superzadovoljna, više mobitela u zraku nego ekipe u plesu i nabadanje svake treće riječi numere. I ta ista publika očekuje Dukea Dumonta i nada se komercijali s obzirom na njegov komercijalni uspjeh. A ovaj započinje maestralan nastup kojeg okrunjuje svojim najvećim hitom 'Ocean Drive' uz stilski pristojno izvedene konfete, vatru i vizuale, što mnogi nisu uspjeli. Raja se tek zagrijala, pijanci i djeca razočarani izostankom MTV shita pobjegli kući, a na scenu dolazi genijalni 'Faithless' koji do kraja oduševljava subotnju party ekipu. Tada smo već komplet mentalno  bili u festivalu.

Posljednji dan obilježio je Rag'n'bone Man s glasinom kojeg bi se malo tko postidio. Znao sam mu samo dvije pjesme ali je to lik čiji gospel-soul izričaj zrači poput Jacquesa na testosteronu. Glavnu binu zatvara Hardwell koji unatoč lunapark mjuzi ima tu neku šund zabavnu notu pa se kreveljiš iako znaš da bi te bila sramota narednog dana da se gledaš snimljenog. Dance pozornica je sa stilom zaključila odličan festival uz već sada kultnu Ninu Kraviz i rijeke ljudi od iste sekunde odbrojavaju 2018. godinu.

Ukupni dojam je da je festival možda mogao biti i za razinu jači, fali tribute bendova, strane rokerice i hip hopa. No isto tako, ne znam koji je festival na višoj razini u regiji od ovoga - zasigurno i jedino mađarski Sziget ili splitska Ultra ako ste ljubitelj MTV EDM klimaksa. Čestitke organizatoru na velikom trudu u otvorenju priredbe, izuzetno korektnim izvođačima koji su u minutu poštovali vrijeme svojih kolega i hvala odličnim društvu iz Novog Sada, Zagreba i mog Broda. 'Leto ljubavi' kroz pet dana u Petrovaradin je dovelo oko 215.000 posjetitelja što je sasvim pristojna brojka. 50 godina od onog, pardon Onog 'Ljeta Ljubavi' obilježeno je na snažan način. Slijediti puteve Huntera S. Thompsona, Allana Wattsa i Woodstocka vrlo je ambiciozan zadatak, a mase ljudi sa svih kontinenata pretvorile su Novi Sad u epicentar zabave. Brod bi velike benefite imao i s 10% gostiju Exita. Zašto se svi ne udruže i prekopiraju Exitov model? Ili uđu u kombinacije, pregovore i suradnje? Na neka pitanja je nažalost teško dobiti odgovore, a ni Novi Sad barem nije daleko...

foto: Exit festival / Facebook