- Bilo je to prije godinu dana. Nije mi se život od tada toliko promijenio već se, rekla bih, presložio. Naučila sam živjeti s nečim novim, posložila sam neke stvari malo drugačije u svom životu, ali na kraju sam ista osoba koja je nosila na svojim leđima do sada svoj život, pa i s ovom dijagnozom se trudim i dalje živjeti uspješnije i što je bolje moguće. 

 

 

To je uvijek  najteže. Ne znam koliko mi je bio problem dijagnoza jer sam negdje od samog početka, kad sam napipala tu pločicu, znala da to nešto nije dobro. Ono što me više mučilo u tim nekim trenutcima iščekivanja nalaza je kako to reći svojim najbližima, djeci, kako uopće doći kući nakon što dobiješ nalaze.

 

 

Da. Ono što je bilo najvažnije meni bar u tom trenutku je dobiti sve potrebne informacije koju su bitne za bolest, fokusirati se na to što se može napraviti i onda imate ono suočavanje sa sobom, svu svoju snagu negdje usmjeriti u to što možete promijeniti, a ono što ne možete da prihvatite što je moguće prije. I evo to se pokazalo kao dobar recept u mom slučaju.  Vjerovala sam svojim liječnicima, nikad nisam 'guglala' o kakvom je karcinomu riječ kao ni sve one silne male brojke u svojim nalazima. I liječnici su vjerovali u mene i u moju snagu, dali su mi se sto posto tako da je sve jako jako brzo završilo. Operirana sam na KBC-u u zagrebačkoj Dubravi, a proces kemoterapije sam prošla u Općoj bolnici u Slavonskom Brodu. 

 

Jako dobra. U Slavonskom Brodu imamo jako dobro ekipirane timove i to sve ide jako brzo. Kada ste spremni dobiti informacije i uključiti se u taj proces liječenja bez dugotrajnog prihvaćanja i traženja drugog, trećeg, petog mišljenja, onda sve to ide jako brzo i definitivno mogu pohvaliti sve liječnike, od ginekologa do onkologa, plastičnih kirurga, to je bilo sve besprijekorno i svi su uvijek bili tu za mene kad mi je i trebalo. Svaki put kad bih došla na pregled, plakala sam i pitala što se događa, vjerovatno zbog silnog opterećenja svim tim informacijama. Uvijek sam sa sobom vodila supruga kako bi i on bio informiran, jer sam se bojala da ću nešto propustiti dobro čuti ili razumjeti. On mi je bio jedna sigurnost i mogla sam pitati liječnike sve što me je zanimalo.

 

 

 

Jako je teško, terapija je sama po sebi teška. I ne znate od početka, već samo čujete koje su nuspojave, naravno svatko od nas je drugačiji. Ja sam se trudila aktivirati neku svoju posebnu snagu u tim trenutcima, živjeti kao i prije dijagnoze, što ipak nije bilo tako. Prvo, fizički niste izgledali kao prije, nemate fizičku snagu, ali onaj duh koji vas nosi je nešto što se ne može zamijeniti, onda i ćelava glava pada u drugi plan i ne opterećuje vas. 

 

 

Obavezno. Svaki dan kava, liječnik, prijatelji, kuhanje ručka, također bavila sam se svojim znanstvenim radom, trudila sam se fakultet i dalje uspješno pohađati, kao i prije bolesti, to me jako okupiralo iz dana u dan, nisam imala osjećaj da sam bolesna već da sam samo malo usporila.

 

Moram reći da sam imala veliku podršku brojnih ljudi oko mene i na poslu i mojih prijatelja. Ali, onaj mali ružni dio valjda uvijek iskoči u prvi plan i zasjeni sve ono dobro. Ja sam i svaki ptu nakon kemoterapije redovito dolazila na posao i trudila se živjeti i raditi normalno, biti društveno aktivna. Doživjela sam da su ljudi doslovce skrivali svoja lica kad me vide, zgrađajući se kako izgledam bez kose, bila sam im gadljiva, pogotovo kad bih skinula maramu nakon onog početka kada kosa iznova počinje rasti. Znate, kad ste ćelavi, a nakon što vam kosa naraste i ta dva milimetra osjećaj je pobjednički. U početku sam znala pitati ljude oko sebe hoće li im smetati ako skinem maramu, jer sam imala određeno opterećenje da se ljudi u mojoj priutnosti osjećaju loše. Kad krećete u tu borbu, ne razmišljate o predrasudama. Kad se s tim suočite i te silne poruke koje sam dobila, nekako su mi otvorile oči da nisam sama, a ni jedina kojoj se to događa, niti sam jedina žena koja ima teškoće na radnom mjestu, u svom okruženju, a da ne pričamo i šire o ženama koje doživljavaju nasilje zbog toga što su bolesne, što više ne mogu napredovati i radit istim tempom kako su radile, a na kraju da ni ne pričamo o fizičkom izgledu.

 

 

Da. To je bilo zlo - 'nisam bolesna ako dolazim na posao'. Meni je spas bio u radu, doći na radno mjesto, vidjeti svoje kolege, popričati s njima,  uvijek sam imala osjećaj da sam ja njima dobrodošla zato što su u meni mogli vidjeti pozitivan primjer da se s kemoterapijom može živjeti, da se poslije radioterapije može doći, i da normalno funkcioniramo. To je nešto što je jednostavno meni uzeto za zlo od tog malog broja ljudi i preslikalo se na moje mentalno zdravlje dok se liječite. Postalo mi je teško otići kod moje liječnice i uzeti bolovanje ako se ne osjećam dobro, jer sam se bojala da će netko odmah aktivirati službu u Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje zbog 'lažnog' bolovanja, mislim ja jesam paket izvana, ali nekad jednostavno imate loš dan i ne osjećate se dobro pa bi trebali biti kod kuće jedan dan, evo recimo, ja s tim sad imam poteškoća. 

 

 

 

Od odraslih ljudi, pogotovo u nekakvim segmentima kada rade određene poslove, očekujete neku empatiju, imate neka određena očekivanja. Evo, kod mene se dogodilo to što jest, u tim trenutcima bolesti, znate, kada vam kažu ostanite pozitivni i to sve skupa, vama je najvažnije da imate određenu financijsku potporu i da se možete liječiti i onda kad dođe do neke prijetnje da biste eventualno mogli ostati bez posla, e, to je jedan dodatni faktor koji otežava vaše ozdravljenje, ja to mogu tako reći, otežava vašu mentalnu snagu i vaše misli usmjeri na borbu s još nečim drugim. Znate da je uz karcinom važno da ste sto posto u tome i da svaki dan mislite samo o svom zdravlju, a vi ste onda prisiljeni misliti i o svojoj egzistenciji i posložiti sve te druge stvari koje naravno moraju biti nekako zakonski zadovoljene.

 

 

Radim od prvog dana, meni je puno  jednostavnije ujutro se ustati, odjenuti se i doći na posao kao zdrava osoba, a ne ostati kod kuće kao bolesna. Očekujem da će to sve dobro završiti i da će ljudi prepoznati da postoje ljudi koji i u bolesti žele radit, da su entuzijasti i da žele obavljati svoj posao. Ja bih prva bila za to da, ako niste u stanju raditi osam sati, ostanete kod kuće. No, ja nisam ta osoba, dobro se osjećam i mogu raditi i  doprinositi, a s obzirom na moje životno i radno iskustvo mislim da mogu puno doprinjeti zajednici u kojoj živimo, puno više nego da sam kod kuće zatvorena u nekom svom prostoru, na kraju evo i ovo danas i ova poruka koja će doći prvenstveno do žena oboljelih od karcinoma je da se može i da trebamo s osmijehom ići naprijed, da nismo same, da nas ima puno i da smo zajedno jače! 

 

 

Da. Prvi dan kad sam došla na onkologiju radi svih koji su me pogledali u oči, meni su pošle suze. Bila sam i tužna i sretna istodobno. Onda kad nakon mjesec dana sve postane nekakva rutina, onda pogledate u neke druge oči, pogledate u žene koje imjau kosu a znate da će idući tjedan hodati bitno drugačije, bez obrva, bez trepavica, bez kose, onda im jedan mali osmijeh i ona toplina iz vaših očiju definitivno  može pomoći i onda su valjda i one meni to vraćale kroz poruke. To nije pet, šest, to nije na stotine, to su bile na tisuće poruka iz cijele Hrvatske. Uopće nisam znala od kud su svi to vidjeli, kroz cijelu bolest ja nisam znala kako ću reći svojim najbližima ako me pitaju kako sam, ako im napišem dobro sam onda će reći ma da na kemoterapiji si a dobro si. Snimala sam kratke video clipove s nekakvim dnevnim događanjima kako idem u shopping, kako nakon kemoterapije  idem na druženja s prijateljima i slično. Sve je to postalo viralno, počelo se sherati na sve strane i pronašlo put do mnogih žena.

 

Prevencija je jako važna. To nije floskula, to je zaista tako. Vi sami ste u tom cijelom procesu daleko najvažniji, dakle samopregled i ono nekakavo  vaše 'šesto čulo' koje vam govori da nešto nije s vama u redu, mislim da trebate s povjerenjem javiti se svom liječniku i otići provjeriti svoje zdravstveno stanje, pogotovo danas kad su brojke alarmantne. Svoje zdravlje trebamo staviti ispred svih drugih obaveza.