Priče

Hrvatski branitelj Marijan Peić: za Hrvatsku smo u ratu dali sve i dali bismo opet

Hrvatski branitelj Marijan Peić: za Hrvatsku smo u ratu dali sve i dali bismo opet

Hrvatski branitelj Marijan Peić (54) još jedan je u nizu hrabrih boraca u Domovinskom ratu koji se nisu štedjeli da bi Hrvatska očuvala svoju neovisnost i izvojevala konačnu pobjedu protiv srpskog agresora. Marijan je iz Jakačine Male, otac je petoro djece, u Domovinski rat uključio se 7.srpnja 1991., ranjen je pri spašavanju svoga ranjenog suborca Damira Brkića. Za iskazanu hrabrost i borbenost nositelj je odličja Spomenice domovinskog rata, Spomenice domovinske zahvalnosti, Ordena Reda hrvatskog pletera, medalje "Bljesak", te još niza drugih vrijednih priznanja.

Kao pripadnik 3.bojne 3.Gardijske brigade sudjelovao je u akcijama hrvatskih postrojbi diljem Hrvatske, od istočne Hrvatske pa sve do zadarskog zaleđa, posebno se prisjeća jedne od svojih prvih ratnih akcija, one u Bosanskom Brodu 1992.godine, te akcije Maslenica 1993.godine.

- Već 1992.godine nadvili su se gadni oblaci rata i smrti nad ove naše krajeve, sve češće su bile ratne, obrambene akcije, sve više se pucalo, tadašnja JNA već se opredijelila za pročetničku orijentaciju. Zajedno s mladim dečkima iz 3.bojne, većinom iz Bosanske Posavine, Dervente, Novog sela, Koraća i drugih mjesta, krenuli smo u akciju u Bosanski Brod, akciju je pokrenuo Ante Prkačin ali smo motali prijeći granicu koju su zajedno kontrolirali Srbi i Muslimani, na područje grada Bosanskog Broda već su bili pristigli specijalci iz Sarajeva i smješteni u hotelu "Ada". Nas nekolicina iz 3. bojne Zbora narodne garde priključili smo se toj akciji, oko jedan sat iza ponoći krenuvši preko mosta pješice. Bio sam odmah iza Ante i dobro se sjećam svega što se u tim trenucima događalo. Na graničnom prijelazu Bosanski Brod 'milicajac' je, ugledavši nas, repetirao pušku da će pucati, na što Prkačin uzvraća: 'valjda se kaže dobra večer, a ne da se nekog ubije. Policajac je Antu prepoznao i propustio nas da uđemo u grad. Ante je prethodno saznao da će Srbi iz pravca Liješća doći i okupirati granični prijelaz i da nitko više most neće moći proći. Kada smo ušli u Bosanski Brod Srbi su to doznali i iz Liješća su počeli granatirati sam grad, ali smo mi odlučili izvršiti zadatak: razoružati milicijsku stanicu u Bosanskom Brodu. Kako je ta postaja bila uz tadašnju robnu kuću u centru grada, a pazeći da se snajperisti ne primjete, uočio sam nekog tipa da se šulja oko robne kuće. Ne časeći časa ja njega zarobim, na što mi on reče da je Bošnjak i da je direktor te robne kuće i treba iz nje uzeti neke svoje stvari. Jedna od granata pala je na sam ulaz u robnu kuću, on je kroz razbijeni izlog ušao unutra a mi smo krenuli u drugu akciju, oduzimanje iz jednog stana veće količine oružja za podjelu bosanskobrodskim braniteljima za što aktivniji otpor neprijatelju. Ubrzo potom uslijedila je zapovijest da moramo razoružati postrojbu specijalaca iz Sarajeva a smještenh u hotelu "Ada". Ušao sam u hotel prvi s još dvojicom suboraca misleći kako je unutra njih pet, šest, a kada smo ušli zatekli smo na okupu njih skoro 60. Bili smo maskirani, oni su bili naoružani 'heklerima' i kratkim osobnim naoružanjem. U trenu sam shvatio da to na dobro neće izaći, dođe li do vatrenog okršaja nas trojica mogli bismo izginuti. U to je u hotel banuo jedan naš suborac, lupio nogom u stol i povikao: 'ljudi, vi svi ste uhićeni, dižite ruke u zrak, predajte se i ništa vam se neće desiti'. Na dodatni povik 'jesam li vam rekao da je cijeli hotel opkoljen i da nitko od vas neće izaći živ, predajte svoje oružje', na što su se svi digli s rukama u zrak, ostavili sve svoje dugo naoružanje, u pregovorima zajamčen im je slobodan prolaz za Sarajevo, nikome nije pala ni dlaka s glave, otišli su odakle sui došli, pa je žestoki, pogibeljan, sukob nasreću izbjegnut. Nekako u isto vrijeme došla nam je vijest da je navodno naša borbena grupa pokrala neko zlato iz robne kuće, poslije se pokazalo da je tu izvršitelj te krađe onaj isti direktor robne kuće. Poslije tih uspješno provedenih akcija, u kojima nasreću nitko od nas nije stradao, vratili smo se u Slavonski Brod - prisjeća se hrvatski branitelj Marijan Peić. 
 
 
Kad je, pak, o akciji Maslenica 1993.godine riječ Marijan ističe da su svi hrvatski branitelji koji su ondje sudjelovali u borbenim akcijama uistinu dali sve što su mogli, znali i umjeli, na to su svi osobito ponosni, ranjen je prilikom izvlačenja svog ranjenog suborca Damira Brkića u okršaju s neprijateljem u akciji Maslenica. 
 
- Ubrzo nakon tragične pogibije hrvatskih branitelja kod Kašića mi smo iz Slavonskog Broda krenuli 'dolje' u zadarsko zaleđe. Bili smo smješteni u Novigradu, držali smo borbenu liniju prema Karinu. Tamo je bio čitav niz borbenih djelovanja, pa i neprijateljskih 'upadanja'  u naše položaje, u jednoj od tih situacija neprijatelj je zarobio petoricu naših momaka iz Đakov, našto kasnije razmijenjeni su preko Crvenog križa, vratili su se živi. Da bi se takva neprijateljska djelovanja spriječila i zaustavila generali Kruljac i Obrovac odlučili su da mi aktivnije ulazimo u neprijateljske linije, svako jutro rano oko 4 sata, ujutro. Nekoliko dana smo im pripremali klopke i čekali njihove reakcije. No, u jednom od sljedećih dana upravo ja sam bio među onima koji su istureni prvi krenuli u izviđanje. Činilo se kao da se neprijatelj povukao, ali sam u jednom momentu čuo da je drvo 'čvrknulo', i na samo 10 koraka ispred sebe ugledao sam neprijateljskog vojnika. Situacija vrlo gadna, gotovo pogibeljna, nisam se mogao više vratiti u postrojbu, preostalo mi je jedino da pucam pa šta bude. Prvog sam odmah pogodio, drugog sam ranio, pucao sam na sve što se micalo, u jeku te sveopće pucnjave dotrčao je i u pomoć mi pritekao general Obrovac, moji suborci su iz sve snage pucali na neprijateljsku vojsku, general Orovac je bacio nekoliko bombi na neprijateljski položaj, i drugi suborci su mi pucnjavom priskočili u pomoć, a među njima i suborac Damir Brkić koji je tom prilikom u neprijateljskoj pucnjavi pogođen u obje noge. Neprijatelj je nastavio i dalje nemilice pucati, ali iako i sam ranjen svog ranjenog suborca Damira priskočio izvući i te pucnjave i prenijeti sve do auta, stavio u auto, pa smo ga zajedno s bolničarem odvezli u zadarsku bolnicu. Tijekom puta domaći žitelji su nam zaprečavali put i otežavali da Damira navrijeme prevezemo do bolnice u Zadar i spasimo mu život. Hvala Bogu, Damir je u bolnicu stigao navrijeme i preživio, živ je i danas, na to sam posebno ponosan - zaključio je jedno od svojih sjećanja na masleničke okršaje s neprijateljem hrvatski branitelj Marijan Peić.
 
Boris Gajdukov
 
 
 *Ovaj članak nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

Možda Vas zanima i ovo

Foto galerija