Jer na taj datum 1992. godine iz Bosne i Hercegovine, iz svoga doma u Johovcu kraj Doboja sam otišao, kako se sada čini, zauvijek. Život moj, moje obitelji i tisuća dugih promijenio se u sekundi. Ne samo da smo ostavili kuće, zemlju, stoku, sve materijalno što smo imali, ostavili smo jedan život iza sebe, milijun potencijalnih mogućnosti kako nastaviti dalje odjednom je prestalo postojati. Tada se budućnost promijenila, u koju školu ću ići, kasnije faks, sadašnje prijatelje ne bih znao, možda bih već i bio oženjen i klinca jutros vodio u vrtić. Ipak život je čudo i sve što smo materijalno smo nadoknadili, a na svu sreću nikoga nismo izgubili. Moja domovina tada je postala Hrvatska, ali Bosna je uvijek ostala dom.
Tu i tamo me uhvati neko razmišljanje na ovu temu, pa tako i danas. Nije neka šteta meni i bratu napravljena, život kojeg imamo jedino znamo, ali našim roditeljima, sve što su planirali za sebe, svoju djecu, nestalo je. Ne samo da si izgubio sve, već sada to moraš opet steći. Prijatelje i rodbinu od kojih te dijelilo nekoliko metara, koje znaš koliko i samoga sebe, sada viđaš jednom godišnje, ili svakih par godina, a neke jednom ili nijednom u ove 24 godine. Izgubio si nešto, dio sebe.
Sjećanje na taj dan i dalje je toliko jasno u mojoj glavi nakon svih tih godina, osjećaj koji sam imao tada s 4 i pol godine i danas je urezan u svaki dio mene. Brata koji s tek napunjene dvije godine viče za sestričnom istih godina u autu iza našeg, dolazak do Save i vožnju čamcem preko, s jedne strane pokojni djed zagrlio me, a s druge mutna Sava, mutna kao naša budućnost u tom trenutku.
Danas mogu reći da me to cijelo razdoblje formiralo kao osobu, nisu to bile one lude tinejdžerske godine, niti one na faksu. One su me usmjeravale, obrazovale i odgajale za društvo. Ali čovjek kakav jesam nastao je u tom kaosu, u toj neizvjesnosti, u toj borbi.
Sve to učinilo me zahvalnim, poniznim i optimističnim. A u današnjem svijetu nije loše to imati.