Dijete u nama ne smije umrijeti
Čitala sam svoje stare kolumne. Neke su stare više od deset godina. Deset godina je meni, vjerovali ili ne prošlo u trenu. Tada sam bila u naponu mladosti, moji pogledi na svijet, život i posao su bili dovoljno agresivni da tu energiju koristim za napredak. Čitam ih i pomislim kako su riječi išle lako. Kako su se misli skupljale i puno lakše nego danas pretvarale u neku cjelinu. Danas, priznajem i sebi i vama, to ide teže. I postavljam si pitanje zašto? Zašto je sada kada sam u drugoj polovici tridesetih, puno teže napisati mišljenje, iako sam sigurna da ga još uvijek imam? Je li to opterećenost, strah ili indoktrinacija kojoj podlegnemo kada nam koža postane deblja nego li je bila? Pomirimo li se s činjenicom da ne možemo puno toga promijeniti, ako išta, i pustimo da nas često nepoštene okolnosti života učine imunim na buntovništvo u koje smo nekoć vjerovali?
Svjesno sam se opirala. Svjesno sam promišljala svoje postupke i odluke tokom zadnjih 15-20 godina novinarske i producentske karijere. Balans u donošenju odluka bio mi je sveti gral. Dvije strane trebaju biti zadovoljene. Ona koja stoji iza tvoje karijere i ona zbog koje tvoja karijera postoji – ljudi. Ljudi koje se bave ljudima, a znaju to dobro svi kojih se tiče, sebe stavljaju na zadnje mjesto. Ne nužno vlastita uvjerenja i razmišljanja, ali svakako vlastite potrebe. I to s premisom ako želite biti uspješni. Jer uspjeh izvire iz zadovoljstva dvije strane. Često su u neskladu i balans je teško održiv, ali tu uspjeh postaje slađi ako uvidite da ubijanjem buntovništva s jedne strane i stvaranjem (licemjerne) diplomacije s druge strane, možete „glumiti“ cirkusanta na tankoj žici. Obje strane stavljaju svoje potrebe ispred tvojih, i toga si svjestan. Obje strane su u pravu jer je jasno što žele, ali nije lako u jednadžbu uvijek uvrstiti moralna, nepristrana i životna načela u jednakoj mjeri, barem ne ako su te roditelji, škola i katoličko društvo odgajali da trebaš biti dobar i skroman čovjek, i naravno ako si u to stvarno povjerovao. U kojem trenutku onda to prestane važiti? Na to nas nitko ne pripremi. Nitko nam nikada ne kaže da postoji siva zona morala u koju ulaziš samo ako si spreman biti u društvu onih o kojima se priča. Siva zona je sve ono što ne bismo rado ili na glas priznali, osim ako nismo na to primorani. Ne mora se raditi o ukradenim milijunima, to može biti šutnja kojom smo uzrokovali nečiji otkaz ili kimanje glavom iako nam svaki atom tijela govori da je kimanje pogrešno. Dijete u nama i dalje zna što je ispravno, a što nije, međutim svijet odjednom počne pričati drugu priču. Je li nužno prilagoditi se njoj?
Kapitalizam i materijalizam imaju razne oblike. Uvukli su se podmuklo i preoblikovali društvo. Liberalizam koji je samo naličje njihove propagande tvrdio nam je kako svi imamo jednake uvjete na tržištu i kako uz rad, disciplinu i fokus, a bez „partije“, svi možemo postići štogod smo zamislili. Najednom snovi o tome da želiš biti astronaut ili profesionalni nogometaš s Mikrorajona nisu bili rezervirani samo za kćeri i sinove privilegiranih, već i radišnih i talentiranih. Zvuči kao da smo napokon pronašli dobar model. Zvuči kao da zaista jesmo svi jednaki. Kao da su natječaji tu za sve nas, kao da su radna mjesta otvorena za najkompetentnije, kao da podobnost gubi na težini. Napokon možemo prekinuti generacijske traume i postati u ovome svijetu sve što nam je prolazilo glavom prije spavanja. Ne postoji veći adrenalin kao onaj koji vodi kroz to uvjerenje. Nikada nisam bila spremnija boriti se za sebe kao u svojim dvadesetima. Kakve divne godine. Kakve naivne godine koje vode ka egzistencijalnim pitanjima koja vas zaskoče iz mraka vaših tridesetih. I ne, nema ništa loše u naivnosti i borbi. Nema ništa loše u vjerovanju kako ćete dobiti sve što zaslužujete jer ste 12 sati dnevno u poslu. Loše dolazi tek kada shvatimo kako su nam roditelji, škola i Crkva vjerojatno jednako naivno prodavali priču dobrote prešutno znajući kako svijet funkcionira po drugim principima. Procjena, mudrost, staloženost i strpljenje, doza manipuliranja i lobiranja, a tek onda kao šlag na svadbenoj torti bez kojega bi se torta svakako pojela, moral i dobrota koji više pomažu spavati noću, nego što će doprinijeti uspjehu. Koliko je lako zaglibiti u močvari politikanstva i manipulacija najviše govore stres, tjeskobe i depresije kao
manije modernog društva.
Što je onda rješenje i možemo li malo duže zadržati dijete u nama? Sigurna sam da možemo, ali nije lako. Na početku i na kraju svakog dana moramo biti svjesni da dijelimo istu stvarnost. Ova dimenzija je naša i mi ju svojim odlukama oblikujemo svakog dana. Narativ je nametnut i ima smjer onih koji imaju resurse za usmjeravanje narativa stvarnosti, ali to ne znači da se on ne može promijeniti. Dovoljan je jedan dan da se život promijeni. Ta spoznaja je teška, u isto vrijeme motivirajuća. Ne moramo se toga bojati jer kontrola je u našim rukama. Birajmo promijeniti dan, birajmo opirati se okvirima, nametanjima, indoktrinacijama i svemu što osjetite da niste „vi“, da nije „vaše“ i da vam ne pripada. Postoje istine koje pišu između redova, samo ih moramo znati čitati.
Prisjetimo se onog osjećaja nepravde kada bi vidjeli da učiteljica puši cigarete pod odmorom, a nas uči kako cigarete skraćuju život. Bili smo nasamareni. Čak i uvrijeđeni. Prisjetimo se one želje za slobodom, znanjima i spoznajama. Jer znanja i spoznaje su ključ. Onog osmijeha kada smo imali dobar dan. Jer imati dobar dan je osnova. Intuicija je moćno oružje, i zato vjerujte zauvijek djetetu u sebi kada vam pokušava dati odgovore na odrasla pitanja.
Ivana Šimac