Sestra Hermina rođena je 21. siječnja 1936. kao Anđa Lozančić u Kupresu (BiH), župa Otinovci. Od malena je bila povučena djevojčica, odgajana u katoličkoj vjeri i bliska Kristovoj Crkvi. Tu je niknula i klica duhovnoga zvanja, odnodno Božjega poziva na redovništvo. Odazvala se na poziv kad je imala 21 godinu, bilo je to početkom rujna 1957. odlukom ulaska u redovničku Družbu Služavki Maloga Isusa i na poticaj jedne časne sestre s Kupresa iz toga reda. Kao kandidatica provela je dvije godine u Sarajevu u Provinciji Družbe, da bi u novicijat ušla na svetkovinu Velike Gospe 1959. u Zagrebu. Tu je godinu kasnije položila i svoje prve redovničke, a 15. kolovoza 1966. i doživotne zavjete.

 

Prva joj je služba bila u samostanu Mrkopalj, sve do 1965. kada odlazi u Bačku Palanku. Ondje je provela dvije godine, a potom je premještena u Sarajevo gdje je bila sve do 1974. Uslijedila je služba u Prozoru-Rami do 1975. a potom i u Letnici na Kosovu do 1982. Nakon toga dvije godine provela je u župi Čardak u sjevernoj Bosni, da bi ponovno bila premještena u Nadbiskupiju u Sarajevo. Godine 1987. dolazi na službu u župu svetog Ilije u Bosanski Brod, a godine Domovinskog rata sve do 1995. provodi u Zagrebu na skrbi starijih osoba. U Slavonskom Brodu je 1995./96., a nakon toga ponovno u Sarajevu sve do 2011. kada odlazi u svetište Majke Božje u Voćin. Od lipnja 2021. ponovno je u Slavonskom Brodu.

 

 

Bogato redovničko iskustvo časnu je Herminu nagradilo Božjom milošću dugog života. Iduće godine slavit će 70. godišnjicu od ulaska u novicijat. Zahvalna na devet desetljeća života, sa sjetom se prisjeća i lijepih i teških trenutaka. - Potječem iz brojne obitelji u kojoj nas ima desetero djece. Moj pokojni otac dva puta se ženio iz prvog braka ima četvero djece a iz drugog šestero. Imam pet sestara i petoricu braće od sve djece ja sam najstarija. Majka mi je umrla za vrijeme drugog svjetskog rata 1943. godine kad sam ja imala šest godina, a otac je bio u logoru u Rusiji. U Kupresu je rat učinio svoje tako da smo ostali bez ičega, sve nam je popaljeno i odneseno iz kuće. Pokojna baka i djed su se brinuli za nas sve dok nas vlasti u Kupresu nisu opremili za Hrvatsku. Bilo je puno djece bez roditelja i svih su nas stavili u dva vagona i opremili za Hrvatsku. Prvi put u Bugojnu vidjela sam časne sestre koje su došle na stanicu da nas isprate i dobro se sjećam da su nam donijele i slatkiša. U sebi sam pomislila da je i meni biti časna sestra. Te sestre koje sam susrela bile su Milosrdnice, ali dragi Bog nas uvijek preko nekoga poziva. Zahvalna sam dragom Bogu što je mene odabrao, zahvalna sam i svojim roditeljima koji su me odgajali u pravoj kršćanskoj vjeri. Najveća žalost u mome životu bila je kad sam se u Novoj Gradiški morala rastati od svoje braće i sestara. Dugo nismo znali jedni za druge. Radost u mome životu bila je velika kad sam vidjela oca koji se vratio živ iz logora 1946. - priča nam s. Hermina. 

 

 

Dugo nije bila na rodnom Kupresu. Ondje još ima živu tetku i grobove svojih predaka. Želja joj je još jednom otići u rodni kraj. Sestre iz Slavonskog Broda obećale su ju odvesti, iako je slabije pokretna. Ali, zdravlje ju, osim noge, dobro služi. Poručuje budućim sestrama neka ne posustaju, neka se odazovu ako ih Bog poziva u svoju službu. Milosno je to poslanje. Nije uvijek lako, ali je lijepo. Dane u samostanu u Brodskom Vinogorju provodi umirovljenički, moli i pomaže sestrama koliko može. - Najviše molim za mir u svijetu. I u našoj Domovini. Za obitelji, za mlade, za bolesne, za sve. Majci Božjoj najviše molim krunicu. I za našeg utemeljitelja, Slugu Božjega Josipa Stadlera, kojega se o 183. obljetnici rođenja i krštenja sjećamo ovih dana, uvjerena sam da će on kao novi blaženik i svetac biti uzidgnut na čast Oltara. - kaže s. Hermina. 

 

Želimo joj još puno godina u dobrome zdravlju i Božjoj ljubavi, u zajedništvu sestara Služavki Malog Isusa koje svakog 25. u mjesecu pozivaju vjernike u svoj samostan u Brodskom Vinogorju na slavlje spomena Isusova djetinjstva. 

Ivica Vlašić