Upravo je on, kao dio trenerskog tima reperezentacije, imao ozbiljan zadatak, a to je održavati kondiciju Vatrenih zajedno s glavnim kondicijskim trenerom Lukom Milanovićem. Tako je dečko s Hebranga, u 36 dana Dohe, ispisao redove sportske povijesti, a priznaje kako mu je olakšalo stvari što mjesto na klupi dijeli s proslavljenim sugrađanima – Olićem i Mandžukićem.

Marine, čestitke i prije svega, kako si?

Moram priznati da sam emotivno prazan. Više sam umoran psihički, nego fizički. Nakon svih psihičkih i emotivnih turbulencija koje su se događale na Svjetskom prvenstvu u Kataru, trenutno sam iscrpljen. Naravno, u isto sam vrijeme sretan i ispunjen jer smo ispunili cilj koji smo imali već u samome početku. 

Jesi li svjestan da si vjerojatno ostao zapisan u hrvatskoj sportskoj povijesti?

U Kataru nas je bilo ukupno 60 članova reprezentacije, što trenera, liječnika, fizioterapeuta, ekonoma, organizacije, marketinga... No, igrači su glavni protagonisti cijele te priče. Bez njihove emocije i posvećenosti koja postoji unutar ekipe ne bi ni došlo do tako sjajnog rezultata. Cijeli taj tim ljudi s igračima, izbornikom i nama zaduženima za funkcioniranje ekipe, usporedio bih s mehanizmom jednoga sata, i svatko od nas je bio mali kotačić unutar tog „satnog mehanizma“, da bi se kazaljke mogle okretati. Svjesni smo da ostajemo zapisani u sportskoj povijesti, ali ne kao pojedinci, nego kao tim. 

Koji je bio tvoj posao unutar ekipe Hrvatske nogometne reprezentacije?

Glavni zadatak mi je bio održavati kondicijsku pripremu zajedno s trenerom Lukom Milanovićem, koji je dugogodišnji trener Hrvatske nogometne reprezentacije i već ima srebro iz Rusije. Luka je čovjek s ogromnim iskustvom, čovjek koji je i meni na Kineziološkom fakultetu bio mentor, kao i mentor na mom doktorskom radu i upravo sam na temelju njegove preporuke i završio unutar stožera. Svaki dan smo u teretani radili individualne treninge, kao i pripreme za treninge i utakmice na terenu, ali i rad s ozlijeđenim igračima. Osim toga, radio sam treninge regeneracije za nogometaše koji su igrali na velikom broju utakmica i kada to stavimo u neke brojke izgleda ovako – bili smo 36 dana na pripremama, tu su bila 34 trenažna dana, od toga 25 nogometnih treninga, 33 individualna kondicijska treninga i naravno osam utakmica koje su nas dovele do velikog rezultata. Radi se o laserski preciznim programima smo pokušali održati svakoga od njih u njihovoj optimalnoj trenažnoj formi. Ono što je jako važno u turnirskom natjecanju, pokušali smo se prilagoditi igračima, što znači da se nismo previše micali od njihovih ustaljenih rutina koje imaju sa svojim osobnim kondicijskim trenerima. Pazite, to su profesionalci koji paze na doslovno svaki detalj svoga života i svaku sekundu u danu provode na neki način sportski i pokušali smo maksimalno biti otvoreni prema takvim igračima koji već imaju neku svoju individualnu skrb. Mislim da smo napravili dobar posao i da su svi na kraju krajeva bili jako zadovoljni. 

Osim toga posla, imaš i pravi posao na koji ideš ujutro i vraćaš se popodne tokom cijele godine na Kineziološkom fakultetu?

Trenutno sam zaposlen na Kineziološkom fakultetu, što mi predstavlja veliku životnu satisfakciju i veliki uspjeh. Nedavno sam i doktorirao. Ta dinamika rada s mladim trenerima i studentima mi odgovara jer se često sjetim sebe dok sam sjedio u tim klupama kao student i koliko sam uživao u govoru predavača koji su govorili iz vlastitih praktičnih iskustava, tako da sam siguran da je ovo natjecanje obogatilo mene kao predavača, koji će moći na još kvalitetniji način prenositi studentima svoja iskustva, što se to događa na tako velikom natjecanju, sa tako velikim imenima, sa tako velikim sportašima, te kako i na koji način oni zadržavaju svoju maksimalnu efikasnost. 

Koji je tebi bio najdraži sport kada si bio mlađi?

Kada sam bio mlađi, najdraži sport mi je bio nogomet, iako sam trenirao košarku. Zapravo, prolazio sam sve sportove, jer u naše vrijeme, dok smo bili djeca, a ja sam ’88. godište, puno nas je slobodno vrijeme provodilo na različitim sportskim igralištima, čime smo razvijali ne samo motoričke sposobnosti, već i socijalne vještine, psihološki smo napredovali i žalosno mi je danas vidjeti prazna igrališta. Kada dođem u Brod, prolazim pored Klasija, Hebranga ili Osnovne škole Ivan Goran Kovačić, i vidim da ta igrališta zjape prazna, sa sjetom pomislim na ona dobra vremena kada su ta igrališta bila puna. Smatram kako smo mi tada kao djeca nesvjesno obogaćivali cijeli taj svoj sistem vrijednosti kroz sport. 

Koji će ti trenutak s Prvenstva ili događaj sigurno ostati dugo u sjećanju?

Prije svega izdvojio bih svoj prvi doticaj sa Svjetskim prvenstvom, a to je slijetanje u Dohu. Osjećao sam se kao u kasinu, sve svjetluca, puno boja, zastava, blještavila, a ti pokušavaš shvatiti što se događa oko tebe. Zatim pamtim prvi izlazak na teren, na utakmicu protiv Maroka, na stadionu Al-Bayt, koji je nekih 45 minuta udaljen od centra Dohe, koji je arhitektonsko čudo. Napravljen je po principu njihovih starih šatora, i taj stadion kao takav se nalazi usred pustinje. Ti kada vidiš tu zelenu oazu oko stadiona i kada vidiš to zdanje koje može primiti 60 tisuća gledatelja u obliku šatora, prvo se smrzneš, zamisliš i nađeš se u razmišljanjima „*ebote, ja sam ovdje!“. Odmah zatim, izlaziš na teren, na kojemu 40 tisuća Marokanaca fanatično pjeva i navija, potpuno me zbunilo, međutim kako su utakmice odmicale bilo je sve lakše i lakše, jer to je neko tvoje interno iskustvo. Treći jak trenutak dogodio mi se nakon utakmice protiv Brazila kada sam u punom smislu shvatio kolika je duboka profesionalnost naše ekipe. Dobili smo utakmicu protiv Brazila, i to je jedna od najvećih utakmica u povijesti naše reprezentacije, bilo ih je puno, ali ajde možemo ju smjestiti među najjače utakmice, kada poslije te večere u hotelu, poslije utakmice koju su vrhunski odradili, i onda vidiš kako jedan Luka Modrić i jedan Mateo Kovačić, sjedaju ispred televizora i gledaju utakmicu Nizozemska i Argentina. Oni su se pripremali za sljedećeg protivnika i tu sam vidio kolika je ta razina odgovornosti prema svom poslu i koja je to razina profesionalizma. Osim toga, recimo četvrti najjači utisak koji sam ponio iz Katra je da moram pohvaliti glavnog čovjeka od svih tih 60 ljudi koji su se nalazili ispod njega, a to je Zlatko Dalić. Čovjek sa izrazito preciznom komunikacijom, izrazito miran, staložen, skroman. Koliko god možda kaos oko njega bio u nekom trenutku, u svim tim istim danima koji te melju i psihički i fizički, ta jedna njegova mirnoća bila je vjetar u leđa svima nama. U tih 36 dana, niti jedan problem, krivi pogled ili kriva komunikacija nije postojala. Tu su igrači, ekonomi, treneri, fizioterapeuti, a sve je funkcioniralo i mislim da na to treba biti ponosan. Termin obitelj koji smo nosili se osjetio, njegovao, a to se moglo vidjeti i na zajedničkim fotografijama igrača i njihove djece i obitelji koje su ih bodrile. To se prenijelo i na nas, kao obitelj HNS-a.

Koja je razlika u pripremi mladih igrača i iskusnih i starijih igrača?

Nema pretjerane razlike u pripremi. To su sve profesionalci koji su na visokoj razini i koji brinu o svakom segmentu svog života. Neki mjere koliko im je kvalitetan san, neki paze na unos kalorija, sustav oporavka…Svatko od njih pazi što i kako radi i ostala 22 sata, ako oduzmemo dva sata treninga koje smo imali zajedno. Vrhunski profesionalci, ali da je drugačije, vjerojatno ne bi ni bili tamo. Nema pretjerane razlike u pristupu kod jednog Luke Sučića, koji je bio najmlađi do Luke Modrića koji je prva violina i zvijezda reprezentacije, nema neke pretjerane razlike, jer svi dijele mindset pravog profesionalca.

Ti nisi jedini Brođanin u trenerskoj ekipi?

Hvala Bogu ima nas puno Brođana u stožeru, pa smo se dobro i razumjeli. Samo pogledima, tko što misli i tko se kako u kojem trenutku osjeća i tko bi što trebao napraviti. Osim mene kao kondicijskog trenera, tu je Ivica Olić kao pomoćni nogometni trener, tu je Mario Mandžukić kao pomoćni nogometni trener i tu je već spominjani Luka Milanović, kondicijski trener koji isto tako vuče korijene iz Broda. Rođen je u Zagrebu, međutim njegovi roditelji čiji je otac doajen kondicijske pripreme u Hrvatskoj, čovjek koji je radio svojevremeno s Draženom Petrovićem, Krešom Ćosićem, je rodom iz Garčina. Tako da nas je bilo čak četiri trenera u stožeru koji imamo poveznice sa Slavonskim Brodom i mislim da nam je zbog toga bilo malo lakše i zanimljivije, jer kada si iz istoga grada imaš sličan način razmišljanja, imaš možda i slične teme za razgovor kada nisi na terenu, iako je toga vremena bilo malo.  

Koliko su treneri upućeni u taktiku igre na utakmicama koje se pripremaju, priča li Dalić i koliko o tome s vama?

Naravno da su treneri, njegovi pomoćnici kao i Marc Rochon, Škot koji je analitičar naše nogometne reprezentacije upućeni u taktiku. Unutar tog trenerskog nogometnog tima postoji dvosmjerna komunikacija. Naravno, šef, izbornik Zlatko Dalić je taj čija je zadnja i koji odlučuje o svemu, ali izabrao si je takav tim ljudi gdje svi imaju visoku razinu razumijevanja jedni prema drugima i zbog toga je njihova komunikacija  o taktici, o pripremi za idućeg protivnika ili o pripremi taktičkog dijela treninga besprijekorna. Koliko sam ja čuo i vidio nikada nije bilo nikakvih razilaženja i nesporazuma, nego su svi na istoj valnoj duljini. Mentalni sklop cijele reprezentacije je bio da se ide po veliki rezultat, što se na kraju hvala Bogu i dogodilo. Evo jedna anegdota; kada smo išli na prvu utakmicu protiv Maroka, meni se obrati jedan fizioterapeut reprezentacije i kaže „Evo stadiona na kojem ćemo igrati polufinale, a možda i finale.“ Dakle, pričam vam o trenutku prije prve utakmice, onda zamislite koliko smo dijelili isto uvjerenje da se ide po veliki rezultat. 

Je li utakmica protiv Brazila bila trenutak najveće euforije?

Najteže mi je bilo na prvoj utakmici. Tu sam bio najviše euforičan, potpuno obojen emocijama, dok mi je najlakše bilo pratiti zadnju utakmicu za treće mjesto. Najvažnija utakmica, emotivno sam ju doživljavao isto kao i tu prvu, ali interno sam se u sebi, osjećao najmirnije, jer sam od početka utakmice vjerovao da ćemo to dobit' bez velikih problema.

Kako postići da se igrači koji dođu u sezoni odigrati Svjetsko prvenstvo ne umaraju ili ajmo reć' da osjećaju umor manje?

Šest fizioterapeuta je najzaslužnije za to. Nekada su fizioterapije radili i do dva, pola tri u noći. Tu su se koristile različite metode oporavka, od sna, od različite suplementacije, od fizioterapijskih metoda … Dakle sve smo pokušala da iako se možda biološki ne možeš oporaviti tako brzo od tih osam utakmica koliko smo igrali u 36 dana, sigurno da su igrači bili u jednom visokom režimu rada i da smo dali svi sve od sebe da idu dalje. Ono što je dobro je da smo pobjeđivali, a ti kada pobijediš utakmicu se i psihički osjećaš bolje i ta dobivena utakmica je možda i najbolja metoda oporavka. 

Je li za nas bila prednost ili nedostatak što je Prvenstvo bilo u ovom dijelu godine?

Prednost je što se Prvenstvo odvijalo u sredini neke natjecateljske sezone, i svi smo i prije sezone očekivali da će po pitanju trke, intenziteta, igre, da će to biti jedno od najboljih prvenstava u povijesti. Nažalost, ne znam brojke, ali se moglo vidjeti da su to bile utakmice izuzetno visokog ritma, visokog intenziteta. Što će kasnije biti, pogotovo za igrače u ekipama koje su išle dalje, vjerojatno će imati malo veći rizik od ozljede i vjerojatno će biti malo umorniji, ali definitivno mislim da smo imali prilike gledati dosta kvalitetno Prvenstvo. 

Jeste li s nekim od igrača ostvarili malo otvoreniji odnos?

Obzirom da sam im blizak relativno godinama, sa svima sam ostvario zaista dobar kontakt, pogotovo u tim periodima kada radiš s njima u teretani, što je bilo svaki dan od 09:30 do 12:00 sati. S nekima postaneš malo prisniji jer se malo više otvaraju, ali ne bih mogao nikoga posebno izdvojiti. Postojalo je međusobno poštovanje, a ja sam bio svjestan da su to elitni sportaši, elitni nogometaši, kojima sam prenosio svo znanje i iskustvo koje imam. 

Na van ta sloga i zajedništvo ekipe djeluju presudno i na samu igru na terenu, kako se to postiže?

Zajedništvo i sloga su opet odraz tog jednog čovjeka, a to je Zlatko Dalić. Sigurno kada igrači osjete to međusobno povjerenje, međusobnu toleranciju jedni između drugi, sigurno da je to doprinijelo dobrim odnosima u ekipi, a opet iz svakog dobrog odnosa dolazi kvalitetan rezultat. 

Koliko ti je drago što imaš priliku surađivati s Lukom Modrićem? Što znači kada u ekipi imaš takvog kapetana?

Luka Modrić je poseban čovjek, poseban sportaš, dakle čovjek sa svojih 37 godina radi dodatno na sebi pod budnim okom kolege s fakulteta Vlatka Vučetića. Toliko je fokusiran na nogomet, i na tu veliku potporu koju dobiva od svoje obitelji. Gušt je gledati kada netko sa toliko trofeja i blistavih rezultata iza sebe, sa jednakom glađu, jednakim motivom  kao neki klinac od 17-18 godina, pristupa svakom treningu i utakmici. Način na koji jede, na koji se odmara, kako provodi slobodno vrijeme, to je stvarno impresivno i mene ne iznenađuje što toliko dugo traje. Ja se nadam, ako naravno on to bude htio, i ako bude i dalje takav kakav je sad, mislim da je teško uopće prognozirati kada bi on mogao početi stagnirati , odnosno padati u svojoj izvedbi i formi. Jedna riječ koja može opisati tog čovjeka je – impresivno. 

Jeste li mislili da će vas u Zagrebu dočekati masa koja vas je dočekala?

Let iz Dohe je trajao oko pet i pol sati i u avionu se često prenosila misao da li će to biti sve ko' što je bilo nakon Rusije 2018.-te. Skepsa je postojala, zbog hladnijeg vremena, zbog toga što je noć, ali kada smo se približavali Zagrebu, kada smo vidjeli sva ona svjetla od vatrogasaca, čak i ljude koji su palili baklje i prije nego je avion sletio, nitko od nas nije ostao imun na to. U autobusu su igrači komentirali da je naš narod nevjerojatan i da se za takvu naciju, za takvu državu isplati „boriti“. Možda to zvuči malo plastično, ali se vrijedi boriti do posljednje kapi znoja. Oni su ipak ljudi od krvi i mesa, čitaju novine i sve znaju, razumiju, suosjećaju. Kada su osvojili tu brončanu medalju, mislim da smo svi mogli vidjeti koliko su bili zadovoljni i sretni, a to je prvenstveno zbog ljudi koji su ih došli podržati ili ih koji ih podržavaju dolaskom po tako hladnom vremenu i među toliko ljudi, kako bi svima pokazali nevjerojatne scene. 

Što je važno imati u glavi kao neka zlatna pravila za sve one koji žele postati profesionalni sportaši?

Po meni je zlatno pravilo i jedna karakteristika koja ti može biti presudna u karijeri – radna navika. Ogromna količina rada treba kako bi oplemenio neki svoj talent. Ako želiš biti najbolji košarkaš moraš zabiti dodatno neke trice na treningu, ako želiš biti najbolji matematičar, moraš riješiti hrpu zadataka, ako želiš biti najbolji iz povijesti, moraš pročitati hrpu knjiga. Radna navika, etika rada, kultura rada, ne samo na, nego i van treninga. Bolje jedi, kvalitetnije spavaj, pij više vode nego što inače piješ, i ti ćeš već tada biti bolji u izvedbi. 

FOTO: Privatna arhiva