Brončani Antonio: djeco, vjerujte u svoje snove, ja ih upravo živim...

Sport

Brončani Antonio: djeco, vjerujte u svoje snove, ja ih upravo živim...

Autor Brodportal
09.02.2026

Foto galerija

ORIOVAC - Postoje večeri koje se ne zaboravljaju. Večeri kada se malo mjesto pretvori u veliko srce. Kada ulice postanu pozornica, a ljudi postanu jedna obitelj. Takav je bio Oriovac večeras – posebno mjesto na karti Hrvatske, mjesto gdje se slavilo, plakalo, grlilo i ponosno gledalo prema jednom svom sinu.

Oriovac je večeras dočekao svog brončanog junaka – futsal reprezentativca Antonija Sekulića. I nije to bio običan doček. Bio je to doček kakav se ne može kupiti, ne može se glumiti i ne može se odraditi reda radi. Ovo je bio doček iz duše. Jer kad jedan mali Oriovac dobije broncu s Hrvatskom, to nije samo medalja. To je dokaz da snovi rastu i u najmanjim mjestima. I da se iz tih mjesta rađaju najveće priče.

Velika je ovo čast za Oriovac, mjesto koje danas s ponosom može reći da ima dvije velike medalje. Jednu iz futsala, a drugu iz nogometa, jer je upravo iz Oriovca i Josip Stanišić, čovjek koji je donio svjetsko srebro iz Katra. Malo mjesto, a medalje kao planine. Ponos koji ne stane ni u riječi, ni u zastave, ni u ovacije.

Sve je počelo tamo gdje se rađaju legende

Točno u 17 sati Oriovčani su se počeli okupljati tamo gdje je sve krenulo: na nogometnom igralištu NK Oriolik. Na tom istom terenu gdje je Antonio Sekulić prvi put osjetio loptu pod nogama, gdje je prvi put osjetio što znači boriti se, pasti i ponovno ustati. Tamo su ga dočekali prijatelji, sumještani, oni koji su ga gledali dok je bio samo dječak, a danas gledaju reprezentativca. Bilo je zagrljaja, bilo je ponosa… ali bilo je i suza. Onakvih iskrenih, teških suza koje govore više od bilo kojeg govora.

A onda – trenutak tišine. Otišli su do murala, odati počast nebeskoj bojni. Jer i slavlje ima svoje dostojanstvo. Jer i pobjeda zna što je bol. Oriovac je pokazao da zna biti i ponosan i zahvalan u isto vrijeme.

Dom pun ljudi, srce puno emocija

Sve je to bio tek uvod u ono što je uslijedilo. Oriovački dom bio je premalen za sve koji su htjeli biti dio ovog povijesnog trenutka. Tražilo se mjesto više, ali nije smetalo – jer kada Oriovac slavi, tada nitko ne pita za prostor. Tada svi dišu kao jedno. Emotivno su govorili sam Antonio Sekulić, ali i njegov prijatelj i načelnik Općine Oriovac Antun Pavetić. Govorili su o počecima, o prvim treninzima, o borbi, o danima kad nitko nije znao hoće li uspjeti, ali je on vjerovao. Prisjećali su se trenutaka kad je sve bilo samo san. A večeras, taj san stoji pred njima. U dresu Hrvatske. S broncom oko vrata. S pogledom punim ponosa, ali i poniznosti.

Bilo je smijeha. Bilo je suza. Bilo je onog osjećaja koji se ne može opisati – kad znaš da je netko “tvoj”, a uspio je za sve vas. A onda je Antonio rekao rečenicu koju će Oriovac pamtiti godinama. Rečenicu koja nije bila samo poruka djeci, nego poruka svima koji ikada posumnjaju u sebe: „Djeco, vjerujte u svoje snove… jer ja ih upravo živim.“

U tom trenutku, Oriovac nije slavio samo medalju. Slavio je vjeru. Slavio je trud. Slavio je ono najvažnije: dokaz da se iz malog mjesta može doći do vrha svijeta!

Bravo Antonio, svi smo ponosni na tebe!

Leon Tomić (orionet.com.hr)