Kao i u drugim gradovima i bivšim općinama, diljem Hrvatske, 90-ih godina pokrenuta je, i do danas traje, većini građana nepoznata i nedokučiva a nekolicini, bliskima doslovce svakoj vlasti - imovinski privlačna, privatizacija gospodarskih i drugih subjekata na hrvatski način. Za male ili gotovo nikakve novce, transferi tzv. društvene imovine u privatne džepove. Svega i svačega, a ponajviše poduzeća koja su u svojim vlasništvima posjedovala iskoristivu imovinu, zemljišta pogotovo. 

 

Cijela ta privatizacija ostavila je diljem Hrvatske, Slavonije, pa dakako i Slavonskog Broda, pustoš i posljedice koji slikom i riječju sada samo potvrđuju da mnogi koji su se imovine društvenih poduzeća s malo ili bez novaca domogli, uopće nisu znali što bi s tom imovinom. Glavinjali su ovisno o tome koliko im je državna kasa bila bliska i dotirali da započnu biznis koji su zamislili. Ali od toga ništa na korist građan(stv)a učinjeno i ostalo nije. Isti ti privatizacijski meštri i svi oni koji su pritom na bilo koji način doprinjeli, ustvari su učinili opću štetu, a da sve do danas nisu osjetili moć pravne države zbog štete narodu, koji je ta bivša društvena dobra svojim radom pokrenuo i desetljećima uspješnima činio.  

 

Politika i političari, dnevni i povremeni, za te i takve nevažne i netematske stvari, od 90-ih godina prošlog stoljeća do sada nemaju vremena. I, što to sada imamo i što nam je ostalo od privatizacijskim vihorom ugašenih uspješnih poduzeća? Doslovce mrtve privatizacijske kapitale, napuštene i zapuštene zgrade, zemljišta, građevinska i svaka druga rugla, nemaran odnos prema imovini koju su doslovce dobili na poklon, a bez ikakvih praktično pokrenutih naznaka i - što je važnije, ikakve volje da Slavonski Brod i okolica budu bolji nego su to tada bili. Evo što imamo u gradu…

 

Najmlađe gospodarsko zapušteno ruglo na području grada Slavonskog Broda jest zakorovljen, započet a neizgrađen, nesuđeni, motel Marsonija-jug. U Gradu Slavonskom Brodu i gradskoj Turističkoj zajednici radovali su se gradnji tog zdanja i slijedom toga mogućnostima značajnijeg povećanja broja turističkih noćenja, jer je zdanje uz samu autocestu Zagreb-Lipovac kojom prolaze milijuni vozila i putnika, koji kilometar od centra grada. No, usprkos nekoliko pokušaja, razgovora, krčenja korova, šiblja, stabala, planova, promjena u vlasništvu objekta i svega sličnog zgrada tog nesuđenog motela sada je opet samo i jedva vidljiva kroz zaraslost okoliša, a hoće li od toga ikad nešto biti...? Pitali smo, tražili: nitko ne zna, pa se čini kao da vlasnika(?) i nije nešto briga što je stanje takvo kakvo jest!  

 

 

 

 

U prigradskom Podvinju, pak već desetljećima stoje konture nekadašnje mjesne osnovne škole koju je pohađao i u svojim pjesmama opisivao bard hrvatskog pjesništva Dragutin Tadijanović. Netko je s prolaznošću uporabe te škole poželio, a netko (?!) dozvolio da veći dio zgrade bivše škole upropasti rušenjem, pa dogradnjom novim, nikad dovršenim, zidovima, za valjda, trgovinu ili slično. I tako to stoji manje-više nekoliko desetljeća. Tu bi se trebalo upitati i Grad: zašto je uništena zgrada škole kao potencijalna turistička znamenitost Podvinja i Slavonskog Broda? Ulaz i dvorište (bivše) škole, kojima je i Tadija trčkarao, brojke i slova učio, zapušteni su kao džungla, nitko za to desetljećima ne mari, unatoč što na vanjskom zidu škole i sada stoji ploča o 100-godišnjici osnutka škole (1829-1929), koju postaviše njeni nekadašnji učenici. I, da u Podvinju, kojeg Podvinjci vole zvati Gornjim gradom, nitko od svih do sada silnih gradskih vijećnika ni prst uperio nije. Tadija je nacionalno, brodsko i podvinjsko kulturno dobro i blago. Mogla se škola kao turistička znamenitost obnoviti, urediti, a ne dozvoliti, odšutjeti, da zidove škole poruše jer je neki novovalni poduzetnik, trgovac, nešto htio, sada se vidi da nije znao što i kako bi. Šteta je nepovratno učinjena, od svega ostalo je ruglo kojeg se sa ne da riječima opisati. Tko ne vjeruje, nek provjeri. I, pitanje je kako da to nikog u gradu ne zanima i ne potiče, ne otvara oči? Jer, stara podvinjska škola takvu sudbinu ničim nije zaslužila. 

 

 

 

 

Trgovačka organizacija Brod (TOB) u tim, po nekima, ružnim i lošim vremenima, zapošljavala je u stotinama svojih trgovina diljembivše brodske općine i drugih gradova u Slavoniji, više tisuća radnika, trgovaca, skladištara. Sve je bilo ok. No, tih, već spomenutih, 90-ih i nešto poslije TOB je počeo poslovno posustajati, kupovna moć kupaca kopnila je, a neki novovjeki trgovci spretno su to koristili, pokupovali ili unajmili te iste trgovine, i danas, zamisli dobro(!) posluju u istom Slavonskom Brodu i široj okolici. Zašto TOB to nije smio nastaviti, a svoj posao je dobro znao? Privatizacija na hrvatski način i tu je učinila svoje. Zato i jest bivše TOB-ovo centralno skladište u Stipetićevoj ulici, ne tako davno pojam uspješne opskrbe svim i svačim svojih i drugih trgovina u gradu i široj okolici blago rečeno - zapušteno ruglo. Pa, barem da se koristi. Jer, to isto skladište je sada građevinsko, ekološko, arhitektonsko, smetlište, konačište za beskućnike, ruglo otpadom svih vrsta. Ali, ni to nikoga ne sekira. Oni koji možda i bi nešto učinili, vješto se izvlače i pravdaju kako privatizacija, pa ni u vezi TOB-a, još nije završena. Pa, kako stoji, nek i dalje stoji kakvo jest... Za nevjerovati.

 

 

 

 

Gotovo iste ili slične zatekli smo i snimili i u dvorištu bivše upravne zgrade jednog o proizvodnih pogona, jedne od bivših brodskih gospodarskih perjanica "Slavonija" drvne industrije u Gupčevoj ulici. Sve upućuje na to da o njoj više nitko godinama ne brine, ne dolazi. Dvorište, staze, posve je zaraslo u granje, čak stabla, zidovi i potpornji popucali, ništa prepoznatljivo iz vremena kada su ondje koračale stotine radnika, pa i bivšoj ulaznoj tzv.porti zbog dotrajalosti vrijeme je odbrojano. Neki novi, privatizacijski vlasnici su se ne tako davno i za "Slavonija" DI otimali, sudske parnice vodili, a da je sve to vrijeme lokacija u Gupčevoj, dojam prezapuštenosti sve gori. Usred grada. 

 

 

 

I bivša Robna kuća Vesna nasred brodskog Korza jedna je od značajki i zornih uzora novovjekih hrvatskih privatizacijskih mrtvih kapitala. Ne baš tako davno, "Vesna" je u trgovačkom i gospodarskom smislu bila pojam za tisuće kupaca diljem Slavonije i  Bosne, u praksi provjereni obrazac za dobru kupnju. No, hrvatski privatizacijski model dotaknuo se i te zgrade, s kojom potom ni vlasnici (kojih navodno još ima) i ne znaju konkretno i kada što bi. Sve te ove poslijeratne privatizacijske godine. A u "Vesni" su svoje poslovne udjele imale dvije tvrtke, TOB i Velepromet, obje brodske. Nekako uoči Domovinskog rata počelo je pucati o šavovima, kupaca je zbog silnih otkaza u Đuri Đakoviću i šire bilo sve manje. Po svršetku Domovinskog rata RK Vesna i zbog ratnih posljedica više nije što je bila, vlasnika je bilo više nego prije, nisu mogli pronaći zajedničku poslovnu riječ. Sve ove godine. I zato tako “Vesna” stoji do danas. O blago rečeno zapuštenosti unutarnjih prostora, prizemlja, podruma i kata, svima kojima je “Vesna” bila svojevrsni simbol i štih velegradski, teško je opisati. 

 

 

 

 

O poslovnom tornju ‘Đure Đakovića’ neboderu, tzv. Milovićki, u Ul. 108.brigade ZNG, posebno je teško pisati. Šteta je što je stanje takvo. Devedesetih godina su brojna poduzeća ‘Đure Đakovića’ gubitkom tržišta otpustila tisuće radnika, po svršetku Domovinskog rata mnoga takva poduzeća više nisu postojala, opustjele su i stotine radnih ureda, kojih je od prizemlja do gornjeg kata poslovnog zdanja "Milovićke" bilo pregršt. I danas je vlasnika više, no nitko ništa ne čini kako bi svoje prostore u toj zgradi učinili upotrebljivima.  Već 30 godina zgrada se sve više raspada, otpadaju prozori, obložne staklene stijene, zgradu nitko ne održava, a osim Slavonsko-brodske Televizije u aktivnom poduzetničkom smislu u zgradu nema nikoga. Do kada će biti tako, ne zna se. Krhko je znanje. 

 

 

 

Ovih šest brodskih lokacija, a ima ih još, ogledalo su hrvatske privatizacijske pameti i njezina posvemašnjeg neučinka. Nekoristi. Takvih je primjera diljem Hrvatske na tisuće. I, kome je to trebalo? Jer, da nije ovih opisanih i sličnih, neželjenih posljedica hrvatskog načina privatizacije - mrtvih privatizacijskih kapitala ne bi ni bilo. 

Tekst i foto: Boris Gajdukov