Posve slučajna ideja pretvorila se u dogovor i avanturu od 5500 kilometara, putovanje na najopasnije motorističko trkalište na svijetu, na irskom otoku Man. O tome jedinstvenom pothvatu devetorice Brođana predstavljena je putopisna knjiga "Motorima do svetog grala" autora Hrvoja Bašića, jednog od devetorice sudionika ovog i u bajkerskom i svakom drugom pogledu iznimnog događaja.
- Iako smo već dulje vrijeme razmišljali o jednom takvom zajedničkom putu za odlazak na otok Man gdje se svake godine održava najteža, gotovo pogibeljna, motociklistička utrka na svijetu ideja je došla nekako spontano. Ubrzo smo potom počeli s pripremama, trebalo nas je ići desetorica a na put dugačak 5500 kilometara krenuli smo nas devetorica: Davor Marinčić, Božidar Vugrek, Matija Lipovac, Vladimir Sekulić, Pero Ćosić, Robert Benković, Robert Grabovac, Igor Šofić i ja, Hrvoje Bašić. Da pojasnim, mi nismo nikakav moto klub nego na bajkerski način zajedno provodimo naše vrijeme, jednostavno se nazivamo Imun Micha, po jednoj našoj šali. Ovo putovanje je trajalo 17 dana, motorima smo od našeg Slavonskog Broda do irskog otoka Man prešli oko 5500 kilonetara - priča Hrvoj Bašić-Baša.
Motociklistička utrka na otoku Man je jedinstvena po svemu u cijelom svijetu. Vozi se pretežito sporednim cestama po otoku, motoristima prijete mnoge zamke, zavoji i cestovno loši uvjeti, svima je cilj ne baš biti prvi nego sigurno proći cijelu trasu. Nažalost, rijetko koje godine ova utrka prođe bez tragičnih događanja, pogibije vozača, ali, kaže Bašić, svi uživaju iako su svi unaprijed svijesni visokog rizika sudjelovanja u utrci.
- Radi se o najstarijoj, najpoznatijoj i najopasnijoj utrci te vrste u svijetu. Ljudi iz cijelog svijeta žude doći tamo i živati odnosno biti na toj utrci. Specifičnost je i što je problem uopće doći na taj otok, ako želite doći motorom na Man morate čak godinu dana ranije rezervirati kartu za taj trajekt koji vodi na otok, smještaj pola godine do godinu rabije. To je gotovo nemoguća misija pogotovo ako se radi o grupi od devet ljdi kao što je bila naša. Utrka je opasna jer se ne vozi na pisti, vozi se kroz male gradiće, sela, mjesta gdje su zidovi i ograde uz samu stazu, jako puno je krivina i nepreglednih zavoja, jedna greška može biti u trenu kobna. Mi nismo sudjelovali na samoj utrci, tamo smo otišli i bili u turističkom smislu, mjesto je zatvoreno dok traje utrka a kada utrka završi cesta i putevi budu otvoreni onda smo i mi mogli proći tim trkališnim trasama, onako turistički se provozati, ostali smo fascinirani putevima kojima se utrka vozi, koliko je sve to opasno za trkače - prepun dojmova o samoj utrci govori Hrvoje.
Hvala Bogu, kaže, s nama je sve bilo i prošlo u najboljem redu, s puno optimističkog ozračja i raspoloženja, prošli su vrlo dugačak put, ostvarili su svoju dosad najveću želju i sretno se vratili kući. - Prvo smo prošli 1600 km od Broda do Dankirka, potom se trajektom prelazi La Manche, onda oko 500 km kroz Englesku do luke Liverpool, to je oko 2200 km, pa trajektom tri sata do tog otoka Man. Daleko, je, naporno je bio, sve u svemu najsuper. Pitate me, bih li i bismo li ponovi? Sada kada sam se vratio, apsolutno da, išao bih opet, sve me jako vuče da opet idem tamo - zaključio je Bašić.
.jpg)
.jpg)
