Ako imate dijete koje igra online igre, vjerojatno ste se susreli s poznatom situacijom. Dijete je spremno ugasiti igru, ali onda slijedi rečenica: Samo da pokupim nagradu. To samo često se pretvori u još nekoliko minuta, pa i u novi krug igranja. Roditelju se čini da se dijete stalno vraća istoj igri, čak i kada je već igralo dovoljno. No, to ponašanje najčešće nije slučajno, niti je znak tvrdoglavosti.
Online igre danas nisu osmišljene samo kao zabava. One su dizajnirane tako da potiču povratak igrača. Bodovi, razine, dnevne nagrade, sanduci i virtualni predmeti služe tome da igrač ima stalni osjećaj napretka. Svaki put kada dijete dobije nagradu, igra mu šalje jasnu poruku: Dobro ti ide. Nastavi. U takvom sustavu rijetko postoji prirodan kraj aktivnosti.
Djeca su na takve nagrade posebno osjetljiva. Za razliku od odraslih, djeca ne razmišljaju dugoročno. Nagrada koja dolazi odmah ima puno veću vrijednost od one koja dolazi kasnije. Osjećaj uspjeha, pohvale ili otključavanja nečega novog djeluje snažno i trenutačno. U igrama je uspjeh jasan i vidljiv, dok se u stvarnom životu trud često sporije nagrađuje. Upravo zato se djeca lako vežu uz taj osjećaj napretka.
Problem nastaje kada nagrade ne prestaju. Uvijek postoji sljedeća razina, sljedeći izazov ili sljedeća dnevna nagrada. Dijete tada ima osjećaj da će nešto propustiti ako sada prestane igrati. Taj osjećaj još samo ovo čest je razlog zašto djeca teško gase igru. Ne zato što žele prkositi roditelju, nego zato što ne žele izgubiti nešto što im je predstavljeno kao važno i vremenski ograničeno.
Neke igre idu i korak dalje pa uvode loot boxove i mikrotransakcije. Loot boxovi su virtualni paketi s nasumičnim sadržajem. Dijete ne zna što će dobiti, ali zna da može dobiti nešto rijetko ili posebno. Čak i kada se ne troši pravi novac odmah, ovakav sustav potiče stalno pokušavanje još jednom. Djeca teško mogu procijeniti gdje je granica između igre i pretjerivanja.
Roditelji često vide samo površinu – dijete koje igra. Ono što se ne vidi je stalni pritisak nagrada koje potiču povratak. Dijete se ne vraća igri zato što mu je dosadno, nego zato što ima osjećaj da nešto mora učiniti sada. Rečenice poput još samo da pokupim često su znak tog pritiska, a ne neposluha.
Najvažniji korak koji roditelji mogu napraviti jest razgovor. Važno je djetetu objasniti da nagrade u igrama nisu slučajne i da ne znače obavezu igranja. Dijete treba znati da nije dužno pokupiti svaku nagradu. Jasna pravila oko vremena igranja i isključivanje kupnji unutar igara mogu pomoći, ali bez objašnjenja neće imati puni učinak.
Online igre nisu dizajnirane slučajno. Nagrade postoje s jasnim ciljem – da se igrač vrati. Djeca su na to posebno osjetljiva jer još nemaju razvijene mehanizme samokontrole. Roditeljska uloga nije borba protiv igara, nego pomoć djetetu da razumije kako one funkcioniraju. Kada dijete shvati da nagrada nije obaveza, a roditelj postavi jasne i razumljive granice, ekran prestaje biti stalni izvor sukoba.
Ivan Jerković
