Svake godine ovaj put privuče više od  200 tisuća hodočasnika iz cijeloga svijeta. Svaki taj put od kojega hodočasnici kreću vode u španjolsko svetište Santiago de Compostela gdje se nalazi katedrala svetog Jakova, u kojoj je prema vjerovanju pokopan sveti Jakov. Svaki hodočasnik koji prođe ovaj veoma zahtjevan put suočava se s brojnim izazovima, ali i svjedoči onim neponovljivim i nezaboravnim iskustvima susreta s Božjom blizinom koju je teško doživjeti u buci ovoga vremena. Među njima je bio i Ivan Opačak, sasvim običan obiteljski čovjek, otac troje djece i djed šestero unučadi, za kojeg nitko ne bi rekao da ima 61 godinu, strojovođa po zanimanju, trenutačno u mirovini, član Biciklističke udruge Petnja iz općine Sibinj, hodočasnik koji je i proputovao gotovo cijelu Europu vlakom bez ikakve pripreme i posebnih planova. Za sebe zna reći kako čvrsto vjeruje u Boga i kako se ništa  zapravo u životu ne događa slučajno, te da bi nešto ostvario u životu ne trebakju posebne pripreme, nego čvrsta vjera, zrno hrabrosti te svaki, dan korak po korak prema naprijed. S Ivanom je razgovarala Anita Terzić

 

 

Potaknula me je od moje kćeri Martine prijateljica Marina koja je također iz naše župe Brodski Varoš, samo ne živi više tu. Ona je i sama prošla ovaj težak hodočasnički put od 800 kilometara. Kada sam poslušao cijelu njezinu priču i dirljivo svjedočanstvo, ja sam odmah u srcu osjetio poziv da ću ja kad tad taj put proći. Tada sam još radio, ali sam slijedeće godine otišao u mirovinu i odlučio da je vrijeme polaska, jer sam vjerujem bio pozvan na taj put. Prije puta je bio otkazan i avionski let kojim sam trebao doći do polazišne točke, ali to me nije spriječilo, sjeo sam na vlak, vozio se dva dana, 49 sati do Saint Jeana Pied de Port, francuskog mjestašca koje je bilo moje glavno polazište do španjolskog grada Santiaga. 

 

 

Na El Caminu sam čuo da se za ovo ne možeš pripremiti. Jesam nešto malo ovdje kod nas propješačio, više puta po 12, 13 kilometara, ali u razgovoru s drugim hodaočasnicima koje sam tamo susreo kažu da nema takve pripreme za takvo hodanje po dnevnim temperaturama od 46 stupnjeva i temperaturi asfalta od 70 stupnjeva.

 

 

 

Idem u crkvu dosta često, nisam od onih što „metu“ crkvu, i evo iskreno kažem, dvije stvari uvijek ispovijedam – uvijek kad griješim u šahu i nekad ne idem na svetu misu. Znam sigurno da Bog odozgo upravlja  nama i da mi zapravo vrlo malo odlučujemo o svemu, gotovo ništa, a ovaj moj El Camino je to i dokazao.

 

 

Ujutro kad se svi pripremamo i pijemo kavu, čuješ govore iz različitih dijelova svijeta, nitko nije iz iste države. Na El Camino dolaze ljudi različitih vjera i nacija. Upoznao sam i nekoliko Hrvata na putu, ali nisam se s njima družio jer mi je želja bila upoznati ljude drugih vjera i nacija s kojima se nemam priliku susretati, upoznao sam prekrasne ljude iz drugih podneblja i kultura. Ali moram priznati, i u tom upoznavanju bilo je i različitih izazova i napasti.

 

 

Ma svakako su me nagovarali da odustanem zbog zdravstvenih razloga, naime operirao sam srce i koljeno i moje same godine su bile dovoljan razlog da me moja obitelj odgovori od svega. Dakle, svi su mi govorili, obitelj i moja okolina da to nikako nije za mene. Govorili su mi da sam prestar, a na El Caminu sam vidio ljudi koji su imali i 80 godina, bilo je bračnih supružnika s malom djecom koji su hodali, tako da sam ipak ostao doslijedan - kako to volim reći –svome  pozivu.  

 

 

Ništa nije teklo besprijekorno. Nakon što sam prehodao 530 kilometara, u ranim jutarnjim satima supruzi sam javio da odustajem jer mi se dogodilo da mi je nastradao skočni zglob na nozi, toliko je bio otekao da je bio širi od koljena, onda možete misliti kako sam izgledao. Na El Caminu stradaš najčešće kad ideš nizbrdo, tako sam i ja osjetio da mi se nešto dogodilo strašno. Nekako sam se uspio dovući štapom do Alberge (prenoćište za hodočasnike) i tu sam odmorio nekoliko sati. Pola sata sam plakao od bolova, suze su same tekle što od bolova, što od umora, ali nakon što sam odmorio i presložio se ipak sam nastavio s takvom nogom dalje, doduše plačući i hodajući dalje. Usput sam vidio dvije bakice sa štapom koje su također hodočastile i velim sam sebi - ako mogu one u tim godinama, mogu i ja.

 

 

 

Puna 23 dana sam pješačio, svaki dan otprilike 35 – 45 km. Na samom početku volonteri koji se brinu na neki način o nama hodočasnicima uzmu podatke o tebi i predviđaju da je svakom hodočasniku potrebno 32 dana za Camino i oni podjele Camino na 32 etape gdje predlažu od prvog dana koliko trebaš proći.Volonteri se zaista brinu o hodočasnicima, imaju svoje centre gdje se prijavljuješ i oni znaju što se sve događa na putu.Imali smo slučaj kada smo jedan Talijan i ja spasili na putu jednog Koreanca koji se jednostavno srušio, mi smo ga uspjeli oživjeti, a neki od hodočasnika pored nas su pitali a gdje je Hrvat koji je bio tu, dakle ti volonteri su uvijek bili u pripravnosti i na samom putu.

 

Posebno mi je ostao u sjećanju četvrti dan moga hodočašća koje pamtim po tome da sam pomislio da je moj ovozemaljski život završio. Taj dan sam se upustio u nešto što nisam smio. Po najvećoj vrućini poslijepodne uputio sam se preko planine nakon što sam već taj dan prešao 35 kilometara. Onakav umoran bez razmišljanja sam krenuo na taj put i u jednom trenutku sam pomislio da je to kraj, gotovo, umirem na tom mjestu na temperaturu od 46 stupnjeva. Pomirio sam se s tim da me tu nitko ne može spasiti jer to nije naseljeno mjesto, sama makija, nepregledan put koji vodi ne znam ni ja gdje. Kada sam se pribrao pomislio sam da krenem i ako se spustim dolje i ako naiđem na selo biti ću spašen, a ako ne, zaista mi nema spasa jer nisam više imao ni vode, a ni taj dan poslijepodne nitko me neće naći jer nitko ne prolazi tu u poslijepodnevnim satima. Samo sam gledao dva metra ispred sebe i imao sam kapu na glavi koja štiti ujedno i vrat i ta me kapa zapravo spasila. Na El Caminu je pravilo da ne bacaš nepotrebne stvari, nego ostaviš na putu jer možda će nekome zatrebati. Tako sam i ja pronašao tu kapu. Hodao sam, ali sam stalno čuo korake iza sebe i kad god se okrenem nema nikoga. Pomislio sam kad već čujem korake to je sigurno netko i spasit ću se.Nakon 46 prijeđenih kilometara taj dan ugledao sam dvije kuće i počeo trčati, nisam imao snage hodati....Uspio sam uletjeti u jednu od tih kuća i počeo piti vodu iz tuša iako je slavina bila pored mene. Mislim da se u ovome hodočasničkome izazovu Sveti Jakov "umiješao" sigurno i pomogao mi da preživim. Sam sam se uputio taj dan u nepoznato, ne znam se baš puno služiti ni  mobitelom, ali netko me je odozgo ipak uputio kuda, gdje i kako trebam ići, gdje trebam skrenuti da bih se spasio iz nepoznatog područja jer sam se prilično udaljio od rute El Camina. Posebno trebam spomenuti i dečka koji me vratio i uputio na pravi put kojemu sam zauzvrat poklonio suvenir, naš slavonski čokančić s motivom čaplje i hrvatskog grba. On je bio presretan jer se to ne može platiti, to je bio moj dar od srca njemu koji je učinio jednom hodočasniku dobro djelo, pomogao mi u najtežim trenucima. Takvih dobrih djela jako puno na El Caminu ima. Hodočasnici jedni drugima jako puno pomažu, iako se nikada nisu vidjeli. 

 

 

 

Svako jutro sam se ustajao u 3.30 sati, i u 4 sata bih krenuo, a do 5 sati bih molio na putu. Zatim bih stavio slušalice i slušao Kiću i Mišu Kovača. Prvo moliš, sam hodaš, noć je, baterijska lampa obasjava samo tri metra ispred mene, vukovi zavijaju. Jednostavno se osjećaš drugačije. I dan danas sam poslije toga svega drugačiji. Nema te psihe na koje El Camino ne ostavi traga. El Camino zaista mijenja čovjeka, ondje imaš vremena razgovarati sam sa sobom u tišini. Ja sam iz tri razloga išao na taj put: prvi razlog je što sam nakon 37 godina rada kao strojovođa otišao u mirovinu, drugi razlog je što sam u jednoj godini dobio troje prekrasnih unučadi, a treći razlog je što je Hrvatska druga na svijetu u nogometu. Ja  samo zahvaljujem dragome Bogu,  ne tražim ništa od Boga, i idem isključivo iz zahvale na hodočašće. Ondje sam naučio slušati tišinu jer od 23 dana pješačenja nitko nije kretao tako rano ujutro osim mene. Kada izađeš sam u 4 sata ujutro u prirodu onda čuješ tu tišinu i onda kad se moliš i prestaneš, čuješ samo tu beskrajnu tišinu, a kroz nju progovara sam Bog. 

 

Moram kad tad ponoviti El Camino, možda za sedamdeseti rođendan. Nadam se da će mi Bog dati zdravlja da ću uspjeti otići još jednom. Prvi puta mnoge stvari propustiš, a drugi puta već neke stvari znaš. 

 

 

To nije samo tek tako puka želja, to je zaista želja moga srca i duše i nadam se da ću to uskoro i ostvariti, samo nek Bog da zdravlja da uspijem, opet idem u znak zahvale dragome Bogu, jer mi se čini da Mu još nisam dovoljno za sve zahvalio.

 

Anita Terzić
fotografije: privatni album